Dugi niz godina, u svijetu, a i u Hrvatskoj, spominje se ADHD koji predstavlja medicinski termin za „poremećaj“ hiperaktivnosti i manjka pažnje kod djece školske dobi, ali i kod odraslih.

Statistike američkog Centra za kontrolu bolesti (CDC) iz 2012. godine, navode kako 11 posto djece u dobi između 4 i 17 godina u nekom trenutku života navodno pati od ovog „poremećaja“. Brojke govore da oko šest milijuna djece u SAD-u tako ima ADHD kao dijagnozu.

Kako u prošlosti, tako i danas, mnoga djeca imaju u sebi veliku količinu energije, mentalne i fizičke. Pored toga, većina djece trudi se na sebe privući pozornost u želji za poklanjanjem pažnje, što je samo po sebi prirodno. Neka djeca doista imaju problema s mirnim sjedenjem u školi i održavanjem pozornosti i koncentracije. Znači li to da su „poremećena“? Nikako!

Foto: Stockphoto

Mnogo veći problem modernog „umjetnog“ doba jest činjenica da društvo više ne želi djeci dopustiti da budu djeca. Igra i škola često su nespojivi za djecu, a ona bi se sasvim sigurno radije igrala vani nego sjedila satima unutar četiri zida. Svi smo to doživjeli, uz možda tek pojedine iznimke. Ako uzmemo u obzir da čak i službena medicina govori o velikoj opasnosti „sjedilačkog“ načina života, stvari su vam sasvim jasne.

Ipak, neki smatraju da su fizički i mentalno pretjerano aktivna (hiperaktivna) djeca – problem!

Primjera radi, američke države Arkansas i Kentucky slove kao područja s najvećom stopom djece s ADHD-om. Ironično, mnogo djece u tim državama, oko 89 posto, bavi se ribolovom, a 35 posto lovom.

To su najjasniji pokazatelji koji govore da djeca u Kentuckyju i Arkansasu imaju veći interes za vanjske aktivnosti i igru, nego da su zatvorena u učionici,“ tvrdi Joe Jarvis s portala The Daily Bell.

Jarvis je ukazao kako u državama s najnižom stopom pojave „poremećaja“, djeca imaju daleko manje interesa za igru i provođenje vremena na otvorenom. Primjerice, u državi New Jersey tek 45 posto djece ide u ribolov.

Foto: Stockphoto

Problem nije u izmišljenom „poremećaju“, već u društvenoj percepciji djece, pri čemu većina smatra kako bi djeca trebala biti mirna, poslušna i bez propitkivanja autoriteta. Koncentriranost i pažnja u školi su tu najistaknutiji faktori.

Valjanost dijagnoze ADHD-a već se godinama propitkuje. Većina ovaj fenomen svrstava u sferu „problematičnog ponašanja“, što također ne zvuči pozitivno, ali barem daje naznaku da nije riječ o „mentalnom poremećaju,“ što se servira u modernoj medicini. Dakako, medicina tu nudi uobičajeni tretman „liječenja“ simptoma, pa se djeci nerijetko serviraju lijekovi poput amfetamina, kako bi ih se tobože „usmjerilo“ na zadatke i „pomoglo“ u rješavanju „problema.“

Statistički podaci vezani uz ADHD su naprosto tragikomični. Primjerice, dječaci imaju tri puta veću vjerojatnost za dijagnozu ovog „poremećaja“ od djevojčica. Tu su i djeca iz „nestabilnih“ kućnih okruženja, iz „siromašnih“ obitelji itd. Jasno, sve to kako bi se modernoj medicini i prije svega farmaciji omogućilo lakše probijanje do najmlađe populacije navodno „bolesnih“.

Foto: Stockphoto

U konačnici, pitanje je li ADHD doista kognitivni problem ili tek faza u dječjem razvoju, sasvim je nevažno. Poanta je da se hiperaktivna djeca s manjkom koncentracije ne moraju i ne smiju tretirati lijekovima kako bi ih se „dovelo na pravi put.“

Povećana fizička aktivnost i poticanje na bavljenje sportom uvijek dovodi do potrošnje velikih količina energije. S druge strane, male preinake u prehrani djece nekad mogu donijeti također dobre rezultate u psiho-fizičkom razvoju. Pritom ne mislimo na neke sulude „radikalizacije“.

Foto: pinterest

U modernom svijetu gdje je običaj više vremena provoditi u zatvorenom prostoru „naoružan“ svim mogućim dostignućima tehnologije, ne treba čuditi da priroda reagira i pokazuje kako ljudi nisu stvoreni za zatvorenost i mirovanje. Krajnje jednostavnom promjenom nas samih dolazi se do rješenja mnogih drugih problema.