Nekoliko mjeseci nakon što su Japanci izvršili napad na Pearl Harobur, vlasti tadašnjeg SAD-a odlučile su sve Japance, uključujući žene i djecu, strpati u koncentracijske logore. Potez je to isključivo baziran na rasizmu, unatoč tadašnjem imidžu SAD-a kao navodnog borca protiv takve ideologije.

Dana 19. veljače 1942., američki predsjednik Franklin D. Roosevelt potpisao je naređenje broj 9066, prema kojem je 120.000 stanovnika japanske nacionalnosti zatočeno u 10 koncentracijskih logora, popularno zvanih „centri za preseljenje.“

Naređenje i upute Japancima iz San Francisca za odlazak u logor. | Izvor: Wikimedia Commons

Takvo naređenje došlo je nakon što je u zemlji zavladalo anti-japansko ozračje, posebice u gospodarskom i obrtničkom području. U javnosti su kružile glasine kako su Japanci u SAD-u znali za napad, a putem radija su se otvoreno širile laži o Japancima, donedavnim susjedima Amerikanaca koji nikome nisu smetali. Štoviše, dvije trećine tadašnjih Japanaca bili su američki građani rođeni u SAD-u.

Japanske obitelji na putu u logor. | Izvor: pinterest

Većina Japanaca u to vrijeme živjela je u Kaliforniji, u zapadnom području Oregona, Washingtonu i Arizoni. Kako bi ih vlast spriječila da napuste zemlju zbog opravdanih strahova od odmazde za Pearl Harbour, većini Japanaca bilo je zabranjeno dizati ušteđevine iz banaka, što im je otežavalo odlazak prije nego li su zatvoreni.

Karta logora za Japance diljem SAD-a. | Izvor: Wikimedia Commons

Za „dobrovoljni“ odlazak u logore, Japancima je dano 48 sati, a sa sobom su mogli ponijeti samo jednu torbu. Gotovo polovica od 120.000 zatočenih bili su – djeca.

Većina zatočenih živjela je u kontinentalnom dijelu SAD-a, dok je primjerice na Havajima živjelo oko 160.000 Japanaca, koje je bilo nemoguće zatvoriti u tako velikom broju na otoku.

Japanci iz logora Tula Lake na radu u polju špinata. | Izvor: Wikimedia Commons

Dio Japanaca bio je smješten zajedno s drugim zatočenicima njemačkog i talijanskog porijekla. Među njima je bilo i njemačkih te talijanskih mornara i putnika čije je brodove zarobio SAD.

U istom razdoblju, u Kanadi je također bilo zatvoreno oko 23.000 Japanaca. Za razliku od SAD-a, gdje obitelji nisu razdvajane, u Kanadi su muškarci odvajani od svojih žena i djece te poslani na težak fizički rad.

Logori su bili okruženi bodljikavom žicom, a čuvali su ih naoružani čuvari na nadzornim tornjevima. Većina logora bila je smještena u pustinjskim područjima, što je dodatno otežavalo životne uvjete za Japance. Bijeg je bio praktički nemoguć.

U svim logorima vladala je ista situacija – previše ljudi stiješnjeno na malom prostoru, što je neminovno rezultiralo epidemijama bolesti.

Iako se u logorima pokušavalo pružati medicinsku pomoć zatvorenicima, liječnika i medicinskog osoblja nije bilo dovoljno jer su takvo osoblje činili upravo zatvorenici medicinske struke.

Japanci u sabirnom centru Santa Anita, 1942. | Izvor: pinterest

Logorima su tako harale tifusna groznica, ospice, gripa, difterija i tuberkuloza. Dio logoraša u Arkansasu obolio je i od malarije. Od svih ovih bolesti umrle su 1862 osobe.

Hrana je bila raspoređena tako da je svaki zatvorenik dobio obroke u cijeni od 48 centa, svakog dana.

Dio zatvorenika oslobođen je do početka 1943., ali većini nije bio dozvoljen povratak njihovim domovima koje su u međuvremenu prisvojili Amerikanci. Jedan dio Japanaca pušten je na „slobodu“, uz uvjet „dobrovoljne“ prijave u vojsku kako bi sudjelovali u ratu.

Tijekom 1944. američke vlasti odlučile su pustiti većinu zatvorenika na slobodu, a svima je po izlasku dana autobusna karta kamo god su željeli ići i – 25 dolara džeparca. Zadnji logor zatvoren je tek krajem 1945.

Vlasti SAD-a službenu ispriku za svoju nehumanost prema Japancima dali su tek više od 40 godina nakon zatvaranja logora. Godine 1988., američka vlada isplatila je odštetu od 20.000 dolara svim živim logorašima. Kanada je isplatila 21.000 dolara.