Arno Breker bio je njemački kipar rođen 1900., a njegovi radovi postali su najpoznatiji za vrijeme vladavine nacional-socijalizma u Njemačkoj, kao sušta suprotnost tadašnjoj dekadenciji koja je posebno nagrizla kulturni život.

Tijekom svojeg života u Parizu 1920-ih i 1930-ih, Breker je bio pod utjecajem Jeana Cocteaua, Jeana Renoira, Pabla Picassa i Aristide Maillol, koji je kasnije opisao Brekera kao „Njemačkog Michelangela.“

Nije tajna da je Breker bio osobni prijatelj s arhitektom Albertom Speerom i samim Adolfom Hitlerom, budući da je i sam 1937. pristupio NSDAP-u te je imenovan „službenim državnim kiparom“ od strane Hitlera. Dodijeljeno mu je veliko imanje i atelje te 43 pomoćnika. S obzirom na svoju ulogu, bio je pošteđen vojne službe.

Danas je čovječanstvo okupirano različitim materijalima. Netko uzme komad željezničke pruge, postavi ga na travnjak i to bi navodno trebala biti umjetnostl.

Na Velikoj umjetničkoj izložbi njemačke umjetnosti, Breker je predstavio svoja 42 djela. Većina njih odisala je snažnom porukom koja je isijavala iz čvrstih i odlučnih figura u tipičnom stilu tadašnjeg svjetonazora. Proporcije kipova, veliki kontrast između tamnih i svijetlih dijelova te melodramatična napetost muskulature i danas plijene pažnju, ali i podsjećaju na neka umjetnička djela iz 16. stoljeća.

Ako pogledate u povijest, vidjet ćete da nema šizofrenih kipara. … Mi, kipari preblizu smo materijalu. Moramo se nositi s kamenom, s materijalom. Savladavanje materijala je monumentalni zadatak, onaj koji me izaziva od trenutka kada započne moj dan.

Gotovo sve Brekerove skulpture preživjele su Drugi svjetski rat, ali su Saveznici nakon rata uništili gotovo 90 posto njegovih javnih radova. Godine 1946., Brekeru je Josef Staljin ponudio naknadu, ali odbio ju je rekavši „Jedna diktatura mi je dovoljna.

Nakon rata, Breker je nastavio dobivati naknade za svoje skulpture, pri čemu je stvorio veliki broj radova u svom poznatom klasičnom stilu, radeći uglavnom za bogate klijente.

Arno Breker umro je 1991.