Bakljom protiv modernog biznisa

Ponajprije treba istaknuti da je krajnje tragično koliko se ljudi uspjene oko jedne beznačajne stvari poput nogometa, sporta koji odavno više nije sport, već ozbiljna igra krupnih riba u kojoj više nema ni traga sportskom rivalstvu, nadmetanju, časti ili međusobnom poštovanju.

Što bi bilo kada bi osvojili EURO?

Kada bi Hrvatska reprezentacija osvojila ovaj EURO, što bi se promijenilo? Mediji bi nekih mjesec dana uporno pisali hvalospjeve zaboravljajući hrvatsku sivu svakodnevicu. Slike i video snimke slavlja ponavljale bi se iz dana u dan, sve dok nakon mjesec dana euforija ne bi malo otupila, a surova realnost zajedno s političkim prepucavanjima počela ponovno puniti stupce uvijek krvožednih medija.

Par milijuna eura slilo bi se u džepove dobro znanih pojedinaca krovne „nogometne“ organizacije u Hrvatskoj, kao i ponekog sponzora, dok bi drugi dobili šipak ili srednji prst, ovisno o tome tko što više preferira. Poneki sretnik zaradio bi možda na kladionici i … to je to.

Što ako budemo izbačeni?

Jadna nam majka! Kakva sramota! Sve zbog „šačice huligana“?! Ukratko, mediji bi mjesecima pisali o problemu huliganizma i o tome kako su nas osramotili navijači, a ne političari koji ne znaju složiti suvislu rečenicu na engleskom. Bilo bi bitnije što misli svijet o nama, nego o tome što mi sami mislimo o sebi; svoju pamet i mišljenje masama bi nudili brojni sociolozi, visokopozicionirani policijski djelatnici, političari i pokoja slavna osoba, a sve to u vanserijskoj posebnoj emisiji iza Dnevnika. Krovna organizacija morala bi platiti neku visoku kaznu, a reprezentacija bi izgubila svoj smisao na nekoliko godina, kao što bi i klubovi vjerojatno morali čamiti samo u propalom HNL-u, gdje prazne tribine odavno svjedoče baš toj propasti, za koju se zna tko je kriv, ali se o tome nekako uvijek šuti.

Navijači – glavni društveni problem, onda kada je to potrebno

Desetljećima se na hrvatskim stadionima, ali i onim europskim, vode bitke između navijača i navijača, navijača i policije, navijača i uprava klubova i u konačnici, navijača i HNS-a. Zašto? Sudeći po medijskim natpisima, razlog za incidente na jučerašnjoj utakmici s Češkom kao da nitko ne vidi. Ili se samo pravimo slijepi? Nasilje na tribinama i oko njih se ne može opravdavati, niti je to ideja ovog članka, ali zašto ne istražiti očite uzroke problema, ukazati na njih i tražiti riješenje upravo na jednom od uzroka?

Navijačke skupine u Hrvatskoj godinama ukazuju na čitav niz nepravilnosti, neregularnosti, korupciju, podmićivanja, prijevare, nekazonite transakcije, represivne mjere, kršenje ljudskih i ustavnih prava, organizirani kriminal i još mnogo toga, a sve zajedno kao dio tzv. „nogometne mafije“ koja je odavno zavladala ne samo hrvatskim nogometom, već i onim svjetskim.

https://postmediacanadadotcom.files.wordpress.com/2014/09/uefa.png

Navijači varšavske Legie u prosvjedu protiv UEFE, nakon što je ista odlučila da se Legiu izbaci iz Lige prvaka zbog igranja Bartosza Bereszynskog, koji je godinu ranije isključen u posljednjoj utakmici europskih natjecanja. Unatoč pobjedi Legie nad Celticom od 6:1, Celtic je nastavio natjecanje.

Tako je svojedobno prije koju godinu na splitskoj Rivi zaživio dotad neviđeni događaj koji je okupio nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su HNS-u pokazali srednji prst. Ironično, prilikom prodaje hrvatskih dobara ili pak uništenja hrvatskih tvrorničkih giganata i onih manje poznatih tvrtki – ukratko, onih alata od kojih živimo – prosvjedovao nije nitko, barem ne u tako velikom broju. Pa se stoga vrijedi zapitati je li Hrvatima važnija igra od kruha?

http://static.hr.n1info.com/Picture/7972/jpeg/navijaci_prosvjed35-291114.jpg

Prosvjed Torcide na Rivi u Splitu (izvor: hr.n1info.com)

Kruha nema, a igra je do k…“ išli su stihovi jedne malo poznate pjesme koja govori o realnosti nogometa i navijača u nas. Treba li nas stoga čuditi reakcija „šačice huligana“ koja po tko zna koji put pokušava na vrlo očiti način izbaciti repku s natjecanja? Isto su pokušavali i BBB-i na nekim europskim utakmicama Dinama, ali pomalo tragikomično, UEFA je uvijek samo tražila novce – izbacivanje nikad nismo doživjeli. Čudno, zar ne?!

Navijači oduvijek imaju svoj modus operandi kada „državne institucije“ ne rade svoj posao. Mnogi se s tim načinom neće složiti te će naći prikladne riječi i iskoristiti priliku da ovakve akcije pripišu „orjunašima“, „udbašima“, „plaćenicima“, „političkim kriminalcima“, „nacistima“ i „teroristima“, koliko god to nekom kontradiktorno i nesuvislo zvučalo. I doista, ako imalo poznajete soj ljudi koji kruži tribinama ili oko navijačkih skupina, onda će vam biti jasno da takve optužbe služe samo za podizanje tenzija i pokušaj dodatnog demoniziranja, uz izmišljanje raznih teorija zavjera.

U nekim medijima pisalo se i o tome kako su „mirni prosvjedi pravi put“ ako se već želi prosvjedovati, jer „ne živimo u Srednjem vijeku.“ Nažalost, unatoč raznim oblicima mirnih prosvjeda, građanskog neposluha i bojkota, hrvatski navijači nisu naišli ni na kakvu ozbiljniju medijsku podršku, a pojedinci, protiv kojih nekako nikad „nema dovoljno dokaza“ i dalje slobodno i suvereno vladaju nogometom. Te iste pojedince dovodi se čak i u vezu s indirektnim pokušajima oduzimanja života navijačima, jer navijači su mnogima i dalje glavni problem.

O neredima se tako piše danima, ako ne i tjednima, ali se o mafijaškim poslovima ipak podmuklo i licemjerno šuti, uz tek poneku pričicu o tome kako je ovaj ili onaj boravio par dana u istražnom zatvoru, sve dok netko nije skupio poveću svotu za jamčevine i eto slobode.

Nogomet je mrtav – živio biznis

Da je nogomet odavno umro, to rijetki shvaćaju, ali kada se osvrnete oko sebe i promotrite malo bolje dostupne činjenice, zaključit ćete da nogomet odavno nosi novi naziv – biznis. Biznis je to u kojem se vrte enormne cifre i jasno je da će svaki moćnik u tom biznisu učiniti sve da svoje profiterstvo zaštiti na svaki mogući način od „šačice huligana“ koja se godinama bori „protiv modernog nogometa“ i koja isti želi vratiti u vremena kada su nogomet igrali igrači za sendvič i cugu, a ne za milijunske svote, dobar auto, luksuzni stan i neku usputnu fuficu bez morala i love.

Ako vam još nije jasno što pričamo, zapitajte se koliko ste puta tijekom prijenosa neke utakmice čuli raznorazne cifre, obično u milijunima eura, koje je spomenuo komentator. Da, to je danas nogomet – hrpa milijuna, hrpa kladionica, poluprazne ili potpuno prazne tribine, kazališne atmosfere, poneka koreografija i pokoji incident.

http://tmw-foto.tccstatic.com/storage/album/thumb1/1af9114a7e1b5aa4a4e162a8e9673345-47253-1379633283.jpeg

Identične poruke moguće je vidjeti na svim tribinama diljem Europe

Tražiti krivce za jučerašnje incidente u navijačima je simptom površnosti i klasični primjer kretanja linijom manjeg otpora. Incidenti na stadionima, pred kamerama, imaju jači utjecaj na psihu masa jer vizualni prikaz nasilja ostavlja dublji ožiljak u mozgovima. Pljačke, prijevare, kriminal i profiterstvo daleko su od očiju javnosti; nema krvi, pa nema niti reakcije. Lakše je prozivati i osuđivati navijače, nego tražiti izvor problema i razlog za takav istup.

Problem huliganizma

Nitko ne može tvrditi da bi huliganizam nestao nakon što bi nogomet prestao biti „moderan.“ Naprotiv, huligani će uvijek postojati. Mnogi „stručnjaci“ u tom pogledu naivno ističu primjer Engleske u borbi protiv huligana, a nemaju ni najmanjeg pojma o tome što se zapravo događa na ulicama engleskih gradova i oko stadiona. Ne, problem tučnjava među navijačima u Engleskoj do dana današnjeg nije riješen.

http://javno.ba/wp-content/uploads/2015/03/Kladionica_red1.jpg

Smisao nogometa danas?

No, po čemu se razlikuje tuča u okvirima navijaštva i tuča ispred recimo diskoteke, u kafiću ili nekom drugom objektu? Po čemu se tučnjava navijača razlikuje od tučnjave u ringu? Po tome što se ona u ringu naziva „sportom“ kao što je boks ili MMA? Budimo realni, pa priznajmo da nas nasilje okružuje na svakom koraku i da je krajnje licemjerno osuđivati uvijek jednu te istu stranu. Smisao huliganizma je stvar koju može percipirati samo onaj tko se našao u toj razularenoj masi, jer ta masa ima svoju psihologiju potpuno drugačiju od one pojedinca, što su dokazali nebrojeni psiholozi i sociolozi.

Nogomet je odavno umro, a umro je onoga dana kada su se na dresovima klubova pojavile prve reklame. Uslijedile su reklame na stadionima, kao i nogometaši na reklamama. Sendvič i cuga stavljeni su u stranu, a milijuni eura zauzeli njihovo mjesto u igri … igri bez granica i nekog dubljeg smisla.

Autor: Ivica Mandekić