Razvoj nuklearnog oružja podrazumijevao je i njihova testiranja na različitim lokacijama u mnogim dijelovima svijeta, uključujući pritom testiranja na kopnu, pod zemljom, pod vodom, u zraku te čak u svemiru.

Testiranje nuklearne bombe na atolu Bikini. | Izvor: Reveal News

U periodu od pet desetljeća, od početka 1940-ih, pa sve do kraja 1990-ih, samo SAD je proveo preko 1000 pokusa s nuklearnim naoružanjem. Druge zemlje izvele su nešto manje pokusa. Britanija je izvela preko 80, a Francuska preko 200. Sovjetski Savez jedini je parirao SAD-u sa preko 700 testova.

SAD je provodio svoja testiranja diljem zemlje te na Pacifiku. Najveće lokacije za testiranja bile su one u pustinji Nevada te na pacifičkim otocima u blizini otočja Marshall.

Poznati atol Bikini i manje poznati Enewetak, dvije su lokacije na kojima je izvedeno na desetke detonacija u prvim desetljećima Hladnog rata.

Jedna od detonacija nuklearnih bombi sjeverno od otoka Runit. | Izvor: pinterest

Ovi atoli odabrani su zbog njihove udaljenosti od naseljenih područja poput Havaja i Australije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, pa sve do 1958., na ovom području izvedeno je 67 detonacija nuklearnih bombi, koje su uništile i kontaminirale oba atola.

Pritom je posebice destruktivna bila 1958. godina, kada je provedeno 35 testiranja. Te godine izvedeno je više testiranja nego svih prethodnih godina zajedno na Pacifiku. Očekivano, tako veliki broj detonacija nuklearnih bombi rezultirao je ogromnom količinom radioaktivnih padalina i nuklearnih krhotina koje je trebalo ukloniti kako bi se izbjegla daljnja kontaminacija i ugrožavanje ekosustava Pacifika.

Gotovo deset godina čišćenja, pod vodstvom Nuklearne obrambene agencije, bilo je potrebno da se tek djelomično ukloni gornji sloj površine te da se skupe radioaktivni ostaci. Dakako, upitno je da li je sav radioaktivni materijal doista prikupljen.

Izgradnja betonske kupole na Runitu. | Izvor: Reveal News

Ono što jest prikupljeno, stavljeno je u veliki krater na otoku Runit (dio atola Enewetak), koji je i nastao uslijed detoniranja bombi.

Prema dostupnim podacima, u tom krateru nalazi se oko 85.000 kubičnih metara radioaktivnih ostataka iz nuklearnih pokusa, koji su pokriveni betonskom kupolom. Ovo mjesto danas nosi ime „Cactus Dome“.

Betonska kupola debljine oko 45 centimetara, trebala bi spriječiti ogromnu količinu radioaktivnih tvari da uđu u ocean. Međutim, različite skupine već su iskazale svoje sumnje i podigle uzbunu oko činjenice da ova gigantska naprave ne odrađuje dobro svoj posao. Opravdano se vjeruje kako veliki dio radioaktivnih tvari ulazi u zemlju te područje oko betonske strukture, prodirući do oceana.

Результат пошуку зображень за запитом "cactus dome"
Izvor: Atomic Cleanup Vets

Drugi također vjeruju kako je curenje, pored samih detonacija, naštetilo i kontaminiralo otok te okruženje oko njega.

Dužnosnici SAD-a su 2013. godine izjavili kako radioaktivni materijal ispod betonske kupole ne predstavlja opasnost oceanu. No, u konačnici, ukoliko se sama struktura uruši te toksične tvari izađu u van, vjeruje se kako neće biti značajnijih promjena, budući da je otok ionako kontaminiran.

Završetak izgradnje kupole. | Izvor: Zero Hedge

Stanovnici susjednih otočja proživjeli su strahote tijekom ovih pokusa. Čak su i japanski ribari nastradali u jednom od njih. Međutim, strah se mnogima uvukao u kosti zbog činjenice da bi se iz ostataka pokusa mogla razviti nova velika prijetnja ukoliko dođe do urušavanja kupole.

Bojazan se pojačala uslijed navodnog porasta razine mora, što mnoge navodi na pomisao kako bi otok mogao jednostavno „utonuti“ pod vodu. Za takav scenarij još nitko nema nikakva predviđanja.

Nekadašnji raj za dvjestotinjak žitelja ovog otoka, postao je jedan od  niza sinonima za sulude američke eksperimente i bolesnu opsjednutost nuklearnim naoružanjem.