Božićno drvce – tradicija starija od Božića

Zimzelena stabla tradicionalno su korištena kod slavljenja zimskih blagdana (poganskih i kršćanskih) već tisućama godina. Pogani su koristili grane zimzelenih stabala za dekoraciju domova tijekom zimskog solsticija. Rimljani su koristili jeline grane za dekoraciju hramova u vrijeme festivala Saturnalije.

Prvo dokumentirano božićno drvce prilikom žožićnih i novogodišnjih proslava, dolazi sa prostora damašnje Estonije i Latvije. Malo se zna o tome osim da se postavljalo nasred gradskog trga, oko njega se plesalo te bi se na posljetku spalilo.

Osoba koja je uvela praksu unošenja božićnog drvca u kuću, na način na koji se to danas čini, vjerojatno je bio njemački teolog Martin Luther.

Stabla čuvari (na primjer, Irminsul, Torov hrast i Yggdrasil) imala su posebnu važnost za stara germanska plemena te su se kroz povijest pojavljivala kao sveti simboli i predmeti. Prema Adamu Bremenskom, jednom od najvažnijih njemačkih srednjovjekovnih kroničara, u Skandinaviji su germanski poganski kraljevi žrtvovali po devet mužjaka (broj devet bio je veoma važan u nordijskoj mitologiji) od svake vrste u svetim lugovima svake devete godine.

Prema Crkvenim zapisima, sveti Bonifacije pokušao je germanskim plemenima kršćanstvo predstaviti objašnjavajući nauk o Presvetom Trojstvu koristeći sortu sjeverne bijele jele zbog njezina naizgled trokutastog oblika.

Moguće je početke običaja ukrašavanja božićnog drvca pratiti do Njemačke u 16. stoljeću; Ingeborg Weber-Kellermann (profesor europske etnologije iz Marburga) kao najraniji spomen tog običaja uzima ljetopis bremenskog ceha iz 1570. godine koji navodi kako je mala jela ukrašena jabukama, orasima, datuljama, perecima i papirnatim cvijećem postavljena za djecu članova ceha koja su na Božić prikupljala slatkiše. Običaj se rano spominje i u Baselu gdje su 1597. godine krojački šegrti po gradu nosili stablo ukrašeno jabukama i sirom.

Tijekom 17. stoljeća običaj ukrašavanja božićnog drvca počeo je ulaziti u obiteljske domove. Jedan strasburški svećenik, Johann Konrad Dannerhauer, žalio se na taj običaj „zato što on odvlači od Božje riječi“.

Početkom 19. stoljeća običaj je postao popularan među plemstvom i proširio se po dvorovima čak do Rusije. Princeza Henrietta od Nassau-Weilburga 1816. godine upoznala je Beč s ukrašavanjem božićnih drvaca te se taj običaj narednih godina brzo proširio Austrijom. U Francuskoj je prvo božićno drvce predstavila vojvotkinja od Orleansa 1840. godine. U Veliku je Britaniju običaj ukrašavanja božićnog drvca donijela supruga kralja Georgea III.

U Hrvatskoj se tek 1850-ih godina počinje pojavljivati običaj ukrašavanja božićnog drvca na što su utjecali njemačka tradicija te tadašnji političko-kulturološki odnosi. Ipak, čak i prije širenja tog običaja, domovi su na Badnjak bili ukrašavani cvijećem, plodovima i zelenilom, a za to su najčešće bila zadužena djeca. Uz to, u kuću se unosio badnjak, debeli panj ili klada koji je na tu noć, ali i kasnije, gorio na ognjištu. U početku su se kitila bjelogorična stabla, a kasnije, učestalim pošumljavanjem, za ukrašavanje se počinju koristiti crnogorična stabla.

Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja, koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana, koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali.

Običaj paljenja badnjaka

Najčešće su se ukrašavala voćem, jabukama te narančama, šljivama, kruškama, ali i raznim slasticama, šarenim papirnatim lancima, ukrasima od slame ili komušine, te srebrnim i zlatnim nitima, a rjeđe licitarima i staklenim figurama. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali.

U Njemačkoj i sjevernoj Europi običaj ukrašavanja stabala potječe iz poganskih vremena kad su stabla smatrali simbolima koji predstavljaju plodnost bogova prirode. Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem (oko 21. prosinca) kojeg su smatrali danom ponovnog rođenja boga sunca. Ukrašavanje stabala kasnije je postao jedan od kršćanskih običaja, i to nakon što je kršćanska crkva 25. prosinca odredila kao dan Kristova rođenja, time zamijenivši pogansku proslavu solsticija.

Tradicionalno, božićna se drvca ne unose u domove niti ukrašavaju prije Badnjaka (24. prosinca), a iznose se na blagdan Sveta tri kralja odnosno Bogojavljanje (6. siječnja) kada i završavaju božićni blagdani. Tog se dana posljednji put pale božićne svijeće i drvo badnjak.