Još od devedesetih godina prošlog stoljeća masovni mediji i liberalni društveno-politički establišment odbija prikazati LGBT zajednicu kao bilo što osim kao gotovo savršen model funkcioniranja društva. Nažalost, takav prikaz imaginarnog savršenstva i bezgrešnosti ima i posljedice, ponekad i smrtonosne.

Bezgranična tolerancija pasivno potiče negativno ponašanje. Jedan od najdrastičnijih oblika takvog ponašanja je takozvani „bugchasing“, ili slobodno prevedeno „lovljenje virusa“, odnosno namjerno traženje da se osoba zarazi virusom HIV-a. Ova praksa karakteristična je isključivo za mušku homoseksualnu populaciju. Ovo je doista rijetka praksa, no očito je da ona postoji, i ponajprije se postavlja pitanje zašto ona uopće postoji, odnosno zašto bi se netko namjerno želio zaraziti smrtonosnom bolešću?

„Bugchasing“ je zapravo samo jedan od mnoštva bizarnih fetiša, koji je dosta vremena bio urbana legenda, sve do pojave interneta gdje su počele nicati čak i stranice i oglasnici na kojima dotične osobe traže zaražene pojedince koji će im prenijeti virus.

Neki od fetišista toliko su opčinjeni time da prave vlastitu genealogiju zaraze, od koga su dobili virus, od koga ga je dobila ta prethodna osoba, itd., svojevrsno obiteljsko stablo.

Tu su naravno i oni koji se nude kao širitelji zaraze, a nazivaju se takozvanim „nositeljima poklona“ (gift givers).

U pojedinim državama namjeran ili svjestan prijenos zaraze HIV-om je kazneno djelo, koje se svrstava u rang s pokušajem ubojstva.

Pravih podataka koliko ljudi je doista na ovaj način zaraženo nema. Ponešto jasniji su razlozi zašto bi netko uopće htio baviti se ovakvim riskantnim ponašanjem.

Neki od tražitelja zaraze upuštaju se u takav čin zbog uzbuđenja i intimnosti koji proizlaze iz tako iznimno opasne aktivnosti, no sami moža i nemaju eksplicitnu želju da budu zaraženi, oni jednostavno igraju ruski rulet sa svojim životom.

Neki se pak upuštaju u sve to zbog želje da „iskažu otpor dominantnim heteroseksualnim normama“ te ukažu na „stigmatizaciju i odbacivanje od strane društva“.

Mnogi ovakav način odnosa s zaraženom osobom smatraju „intenzivno erotičnim“, a sam čin takozvanom „jebanja do smrti“ kao „ultimativni tabu, krajnje ekstremni čin seksa“.

Partneri koji su HIV negativni, a u vezi s osobom koja je HIV pozitivna mogu tražiti prijenos virusa kao opravdanje da ostanu u vezi, posebno u slučaju kad HIV pozitivan partner želi prekinuti vezu kako ne bi zarazio HIV negativnog partnera.

Naravno, tu su uvijek i oni s čisto suicidalnim i autodestruktivnim tendencijama, kao i osobe koje su zaražene i na određeni način se žele osvetiti drugima i prenijeti zarazu osjećajući da na taj način ispravljaju nepravdu prethodno učinjenu njima.