U eri „globalnog zatopljenja“, ili kako neki danas vole reći – „zatupljenja“, posljednjih desetak godina praktički svake zime nas u elektroničkim medijima dočekuju „crvene uzbune“ s gotovo paničnim prizvukom u rangu onoga da bi meteor mogao pasti na zemlju. Dakako, riječ je o snježnim olujama ili tek običnom padanju snijega, kojemu se pridaje neobična pažnja u doba kada bi temperature trebale biti valjda mnogo više.

„Crvene uzbune“ su naime tu, da siroti neuki i slijepi puk ne bi, ne daj bože, spremio kišobrane, toplu zimsku odjeću i obuću, jer gle čuda, u jesen obično pada kiša, a u prosincu bi već moglo pasti nešto neočekivano i neobično što se zove snijeg; mogao bi zapuhati i malo jači vjetar, a posvemašnju sablazan izazvat će činjenica da bi se temperature mogle spustiti ispod nule. Siroti puk, dakako, nema oči, niti zna pogledati kroz prozor da provjeri vani stanje. Pored dežurnih meteoroloških portala, vremenskih prognoza nakon dnevnika i na radijskim postajama, treba se izboriti za još jedan „klik“ na virtualnom prostoru i svesti vremensku prognozu na panični naslov kako bi se privukla pažnja.

No, usprkos svim „crvenim uzbunama,“ danas, kad smo pristojno zagazili u 21. stoljeće, vozači modernih vozila najednom kao da gube razum i znanje vožnje. Na prvu jaču kišu, sudeći po istim tim medijima, dolazi do posve neočekivanih „blažih problema“ u prometu. Međutim, kada padne snijeg, nastaje posvemašnji kolaps kao da živimo u kamenom dobu. O tim problemima prije nekoliko godina svjedočili su posebno stanovnici Zagreba, navodno „moderne metropole“ koja je zatrpana u snijegu par dana histerizirala zbog nepripremljenih gradskih službi i  javnog prijevoza.

U svemu tome zatim iskrsne veći broj mjerodavnih i krajnje stručnih te inovativnih pojedinaca, poput recimo pape Franje, pa iznova kreće priča o „klimatskim promjenama“, „čovjekovom negativnom utjecaju“ i druge uvježbane poštapalice primjerene odnedavno i zimskom dobu, jer ljetne vrućine su već prošle, a o nečemu se mora vodit briga. Štoviše, pojačana hladnoća zimi, a posebice pojedini vrlo hladni dani, također se pripisuju utjecaju, pogađate, klimatskih promjena! To čine oni koji su se, istina, malo izgubili u modernom vremenu.

Čini se tako da se svaki događaj, pa tako i prirodni vremenski uvjeti primjereni danom godišnjem dobu, moraju nečemu pripisati. Ukoliko se to ne dogodi, ljudi će vjerojatno gologlavi i gologuzi izaći van na vjetrometinu i ne daj bože snijeg, pa nazepsti i oboljeti te završiti na bolovanju, što će dodatno opteretiti ionako preopterećeni proračun. Neki će također zaboraviti da im je hladno i neće uključiti radijatore ili ubaciti koje drvo u peć, a vozači sasvim sigurno pred nadolazeću sezonu neće promijeniti gume na autu i „prilagoditi brzinu vremenskim uvjetima na cestama.“ Naprotiv, čini se kako će nastati sveopći kaos, a po kućama i na ulicama, oni koji prežive, skupljat će smrznute sugrađane…

Unatoč tome što je osjet hladnoće ili topline subjektivna stvar pojedinca, neki odveć nadobudni, pak, tvrditi će kako smo u krivu te da oni bolje znaju kad je kome hladno, a kad kome vruće, premda će po njihovim uvjerenjima „hladno“ biti nemoguće, jer ipak živimo u dobu „globalnog zatopljenja“. Takvi nadobudni možda će ponovno ići dokazivati na Arktik da su u pravu, ali se nadamo da ovaj puta neće zapeti u ledu usred zime! Tko zna, možda u međuvremenu otkriju nešto sasvim neočekivano i sruše „mit“ o još jednoj „sveopćoj obmani“ – okrugloj Zemlji.

Gledajući čak i u ne tako davnu povijest, teško je sjetiti se nekih razumnijih vremena. Ipak, oni racionalni i razumni zaključiti će kako doista postoje klimatske promjene. Naime, one se stvarno događaju svake godine, svakog mjeseca, svakog tjedna, svakog sata i svake minute. To je ono što su racionalni ljudi nazivali vrijeme.

Autor: Aleksandar Rigačev