Dokazi pokazuju kako prirodni odabir djeluje na uklanjanju loših gena kod ljudi

© Sergey Nivens/Shutterstock

Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu PLOS Biology, pokazalo je da su geni povezani s Alzheimerovom bolesti i teškim pušenjem mnogo manje prisutni kod ljudi s dužim životnim vijekom, što upućuje na to da prirodna selekcija još uvijek oblikuje našu vrstu, usprkos mnogim prijekornim osudama eugenike.

U masovnoj genskoj studiji koja je obuhvatila više od 170 tisuća ljudi iz cijele Britanije i Sjedinjenih Država, istraživači su identificirali niz pojedinačnih gena i genskih skupova koji slikaju sliku načina na koji se naš genom polako razvija – evoluira – iz jedne generacije u drugu.

Istraživači sa Sveučilišta Columbia, Genomskog centra u New Yorku i Sveučilišta Cambrigde odlučili su napraviti kritičan korak u postizanju prilično ambicioznog cilja – izravno mjeriti ljudsku evolucijsku sposobnost.

Na nevjerojatno dugoj vremenskoj skali lako je vidjeti kako su anatomski moderni ljudi polako mijenjali veličinu i oblik. U kraćim vremenskim razmacima uspjeli su usporediti kako su geni došli i otišli, kako bismo se mogli prilagoditi našem okruženju.

Promjene u prehrani dovele su do takve adaptacije brojnih populacija gdje se primjerice razvila tolerancija na laktozu u proteklih 20 tisuća godina.

Prije otprilike 10 tisuća godina, promjena u genu HERC2 dala nam je prve plave oči, što je osobina koja je sad široko rasprostranjena u nekim dijelovima svijeta. Čak i nedavno naša tranzicija u gradove odabrala je određene gene koji umanjuju rizik zahvaćanja teških bolesti poput tuberkuloze i gube.

Nema razloga za pomisao da ljudi više nisu pod utjecajem prirodne selekcije, čak i ako ta selekcija više ima osjećaj „urbanog“ nego „prirodnog“.

Zapravo, prethodna istraživanja sugeriraju da se u posljednjih 40 tisuća godina evolucija Homo sapiensa nije samo nastavila, već i ubrzala.

Da bis vidjeli kako naši trenutni geni doprinose sposobnosti vrste, i potencijalno otkrili nešto o razvoju evolucije u budućnosti, znanstvenici su bacili široku mrežu oko velikog dijela naše globalne populacije da bi otkrili koje su vrste gena povezane s našom dugovječnosti.

Tim je kombinirao podatke 57.696 pojedinaca iz studije Zdravlje i starenje odraslih, sekcije Istraživanje genetske epidemiologije s detaljima o 117.648 roditelja sudionika iz britanske Biobanke.

Radi se o suptilnom signalu, ali pronašli smo genetske dokaze da se prirodna selekcija odvija i u modernoj ljudskoj populaciji,“ rekao je istraživač Joseph Pickrell sa Sveučilišta Kolumbija.

Jedan primjer je frekvencija mutacije u genu CHRNA3, koji vrši kodiranje za podjedinicu nikotinskog acetilkolinskog receptora.

Istraživanje je pokazalo značajno smanjenje rasprostranjenosti ove varijacije među muškarcima koji ulaze u srednju dob, što ukazuje da snažnija ovisnost o nikotinu polako nestaje iz naše globalne populacije.

Druga varijacija koja bi mogla biti na putu je ona gena ApoE ε4, koji vrši kodiranje za vrstu proteina koja prenosi kolesterol i podržava oporavak ozljeda u mozgu.

Izvršenje ove varijacije proteina povećava vjerojatnost razvoja Alzheimerove bolesti. Istraživanje je pokazalo značajno smanjenje prisutnosti gena kod žena starijih od 70 godina.

Iako nijedno otkriće samo po sebi nije iznenađujuće, istraživači su očekivali da će pronaći opasnije varijante svakog od ovih gena.

Činjenica da ih nisu uočili sugerira da je moguće da su ti geni već pročišćeni iz naših populacija jer su pojedinci bez tih gena nadmašili one koji ih imaju.

Može biti da muškarci koji ne nose ove štetne mutacije mogu imati više djece, ili da muškarci i žene koji žive duže mogu pomoći u brizi za unuke, što povećava njihove šanse za preživljavanje,“ rekla je istraživačica Molly Przeworski sa Sveučilišta Columbia.

Pored tih dviju čestih mutacija, istraživači su identificirali hrpu drugih osobina koje nose geni povezane s kraćim životnim vijekom, uključujući visoke razine LDL – „lošeg“ – kolesterola, viši indeks tjelesne mase, bolesti srca i, u manjoj mjeri, astmu.

Geni koji odgađaju pubertet i trudnoću također su, čini se, izabrani zbog svog doprinosa dužem životnom vijeku, u skladu s prethodnim istraživanjima koja su pokazala da je raniji početak puberteta povezan s višim rizikom dijabetesa tipa 2 i angine.

Iako je primamljivo ekstrapolirati ove nalaze u predviđanja kako će naša vrsta izgledati u dalekoj budućnosti, važno je spomenuti i da naša okolina uvijek može ubaciti jednu do dvije neobične osobine.

Više podataka pomoći će bolje odrediti promjene naših genoma koje se odvijaju iz generacije u generaciju, kao i načine na koje bi ovi geni mogli pomagati ili otežavati sposobnost razvoja i preživljavanja populacije.

Kada je riječ o prirodnoj selekciji, ljudi su i dalje daleko od kontroliranja svoje genske sudbine.