Unatrag 10-ak godina, takozvani Facebook aktivizam ili općenito virtualni aktivizam naširoko je zauzeo središnju točku u društvu, kako u Hrvatskoj, tako i diljem svijeta. Što se promijenilo time? Baš ništa.

Demokracija je sama po sebi zavaravajući fenomen današnjeg društva, u kojem su mnogi još uvijek uvjereni da njihov glas nešto znači ili da može nešto promijeniti. Vjerojatno zato posljednjih godina sve manje ljudi izlazi na izbore, pa to dovoljno svjedoči apsurdnosti te misli.

Ipak, ta demokracija mnoge je naivno navela na kvazi-aktivizam skriven iza monitora i tipkovnice, pri čemu neki još uvijek smatraju da će im potpisana online peticija, članstvo u ovoj ili onoj grupi donijeti željeni rezultat i promjenu u društvu.

Dizao se glas protiv ovih ili onih političara, prozivalo lopove, ubojice i kriminalce, iznosile činjenice o apsurdnosti pravosuđa, političkih i ekonomskih odluka… Ukratko, ocean različitih aktivnosti zauzeo je virtualni prostor sveden na puko lupetanje po tipkovnicama.

Famozni “facebook prosvjedi” 2011. koji nisu donijeli nikakav rezultat. | Foto: Cropix

Činjenica je da velika većina ljudi danas društvene mreže smatra ozbiljnim platformama, gdje će pod navodno punim imenom i prezimenom uglavnom paziti što govore, ali i izraziti svoje mišljenje koje bi navodno trebalo imati svoju „težinu“.

Facebook, ali i druge mreže poslužile su kao dobar spin off za potpuno odvraćanje pažnje s bitnijih metoda provođenja društvenih promjena. Iako je sama platforma ponudila mogućnost umrežavanja ljudi istog mišljenja, pa čak i organiziranja pojedinih akcija, većina stvari i dan danas se vrti tek oko „lajkanja“, „dijeljenja“ i sudjelovanja u besmislenim naoko ideološkim „grupama“.

Klikni like ako si za/protiv…“, podijeljene „revolucionarne“ vijesti i peticije nikog ne zanimaju, poglavito ne one koji sjede u foteljama današnjih upravnih odbora korporacija koje mi zovemo „državama.“ To je činjenica koju mnogi ne žele prihvatiti zbog udobnosti „aktivizma“ iz vlastitih fotelja, dok drugi to odbijaju jer smatraju da je samo iznošenje ove činjenice navodno urotničko odvlačenje pažnje.

Ne-fizički i neorganizirani pristup rješavanju društveno-političkih i ekonomskih problema jedan je od čimbenika koji je doveo i našu zemlju u nezavidnu situaciju. Rezultat svega bili su mlitavi polu-prosvjedi, traženje ostavki političara za čije uloge nitko nije imao zamjenu, mnoštvo zatvorenih tvrtki, veliki broj kriminalaca na slobodi, enormna zavist prema uspjesima poštenih i konstantno omalovažavanje i degradiranje svega što još u sebi nosi barem djelić dostojanstva, iskrenosti i poštenja.

Bolje rečeno, u Hrvatskoj je cijela stvar dovela do toga da će se skupina ljudi organizirati oko jedne ili više ideja u virtualnom svijetu. Međutim, u stvarnom svijetu to neće značiti ništa, jer taj svijet sam po sebi počiva na apsurdnoj i obmanjujućoj ideji da glas pojedinca ima svoju važnost u odlukama vlastodržaca.

Stotine peticija, tisuće „lajkova“ i „podjela“ unatrag 10 godina nisu rezultirali ničim boljim. Politički sustav promijenio je tek imena par stranaka, ali politiku i pohlepne ideale nikada. Može li se uopće u takvoj atmosferi i s takvim promašenim idejama roditi nešto suvislo? Može li u stanju ogorčenosti, apsolutnog pesimizma i gotovo autodestruktivnosti doći do nečeg smislenijeg, korisnijeg i učinkovitijeg?