Zavist, arogancija, zlonamjernost i čista klevetanja, postala su tijekom proteklih par desetljeća jedan od gorkih simptoma moralnog i duhovnog truleža domaćeg „sveznajućeg” puka. Svoju ulogu u svemu odigraše stvarni i dokazani kriminalci, servilni mediji kojima se vjeruje u sve što napišu, a u konačnici tu su naivni lakovjerni „znalci” koji se više drže glasina i teorija zavjere nego vlastite logike i razumnog zaključivanja.

U Hrvatskoj je izgleda poduzetnički „uspjeh” već unaprijed osuđen na moralnu i financijsku propast, što zahvaljujući enormnim nametima države, ali sve više i zavisti onih kojima iz „nekog razloga” baš i ne ide.

Tragično je da pritom mnogi ne znaju ili ne shvaćaju da će vam za kvalitetnu ideju i inovativan proizvod, ljudi diljem svijeta sami ponuditi novac kako bi vam pomogli u ostvarenju sna.

Ako nema posla, nije dobro; ako ima posla, plaća je premala, radi se nedjeljom, šefovi su ovakvi ili onakvi; ako si u nekoj poznatoj firmi, netko ti je sredio posao; ako si na šefovskoj poziciji, onda si tamo po stranačkoj liniji; ako si uspješni poduzetnik, negdje si maznuo lovu… To su sve već ustaljeni hrvatski fenomeni vezani za ekonomiju i gospodarstvo. Praktički, ne postoji ništa što nije podređeno nekoj lošoj osudi hrvatskih moralista.

Banalan (vlastiti) primjer

Pišući ovaj tekst, sjećam se svojeg traženja posla nakon završetka studija strojarstva. Nakon samo par mjeseci pokušaja, prilika se ukazala u firmi renomiranog imena, poznatoj u nas, ali i u svijetu. Već kod samih razgovora, od sudionika su išla pitanja tipa „tko ti je veza?”. Nakon zaposlenja, a nerijetko i dan danas, često me pitaju istu stvar.

Sličan primjer je i kolega s faksa, koji je također našao posao u jednoj eminentnoj firmi, a koji se, gle čuda, jednostavno javio na službeni oglas i vlastitim zaslugama dobio posao.

Ni ja ni kolega nikad nismo imali „nekog poznatog” na „ključnoj poziciji”. Pa ipak…

Ljudi koji puno laju, a ne znaju gristi…

Danas je još uvijek vrlo popularno da svi o svemu sve znaju. Svi su eminentni i cijenjeni stručnjaci za sva društveno-politička pitanja, neovisno o tome koje su ideologije ili usmjerenja. Tako primjerice svi znaju tko je koga, kada i koliko pokrao; tko su ratni zločinci; tko su masoni, a tko ustaše i partizani. Vlast je pritom kriva za sve i sve nas želi osiromašit i otrovat. Dakako, nismo mogli proći niti bez klasičnih primjera teorija zavjera kao što je recimo jedna od najbitnijih tipa „ravna Zemlja” ili pak „chemtrailsi” i slično.

U moru tih „ja znam, vidio sam, a vi ste slijepi” priča, neizostavna je i ona po kojoj je svatko uspješan u bilo čemu jednostavno – lopov, tat, kriminalac. Naime, po stavovima mnogih u našem malodušnom puku, svatko tko ima ikakav novac nije taj novac mogao steći poštenim radom.

O svemu tome, dakako, raspravlja se u virtualnim kafićima zvanim društvene mreže, a ništa drugačije teme nerijetko se mogu čuti i u stvarnim kafićima, nezaobilaznom prostoru za druženje, gdje se svakog dana može zateći zapanjujući broj navodno siromašnog svijeta.

Uloga medija i priča o sirotinji

Hrvatska je, sudeći po neiscrpnim medijskim pisanjima, siromašna zemlja. Siromašna, otprilike u rangu Lesota. Nesumnjivo je da u nas postoji snažno razvijeni krug korupcije i malverzacija. No, zar je doista svatko uspješan dio toga?

Mladi ne odlaze samo na račun toga što je drugdje bolje. Iskustva vani pokazala su se i dobrima i lošima. Nekima niti zarada nije problem, već učmalost, zatucanost i zaostalost društva koje naprosto živi u dva povijesna razdoblja. Takvo pak ozračje odgovara političkim marionetama, pa se priča uvijek iznova vrti u istom začaranom krugu.

Prolazeći centrom svih većih gradova, jasno se može vidjeti koliko ljudi sjedi u svako doba svakog dana u kafićima. Logično, nameće se pitanje, ako smo toliko siromašni, otkud tako silnom broju ljudi toliko novca da svakog dana idu na kavu ili da recimo skoro 40 posto ljudi svake godine baci oko 8 milijardi kuna u dim pušeći „tumore” u tim istim kafićima? No, taj folklor je već postao dio tradicije, pa će se mnogi uvrijediti na sam spomen nečeg takvog.

Možda su bolji primjer kladionice u kojima su brojni pripadnici „siromašnog” soja pronašli svoju novu profesiju.

Sve skupa zaokružili su i mainstream mediji koji jedva tu i tamo iznesu pokoju pozitivnu stvar o nečijem uspjehu. Jasno, krvi žedna publika žedna je i priča o korupciji ili nekog novog trača o tome kako je ovaj ili onaj ukrao ovo ili ono. Pritom su u nekim medijima neizostavne priče o tome da će vam i učitelj yoge ukrasti dušu i prodati je vragu za 500 kuna, jer mi živimo u Hrvatskoj – zemlji koja je siromašna.

Politički trulež i moralni klatež

Neupitno je da mladi odlaze iz Hrvatske. Razlog tome se isključivo predbacuje političarima i vodstvu zemlje, jer lakše je predbacivati nekome krivnju na društvenim mrežama, nego pokušati napraviti štogod korisno kako bi se nekoga maknulo s vlasti. Dakako, hrvatska nesložnost je tu glavni problem koji traje… pa, oduvijek.

Mladi ne odlaze samo na račun toga što je drugdje bolje. Iskustva vani pokazala su se i dobrima i lošima. Nekima niti zarada nije problem, već učmalost, zatucanost i zaostalost društva koje naprosto živi u dva povijesna razdoblja. Takvo pak ozračje odgovara političkim marionetama, pa se priča uvijek iznova vrti u istom začaranom krugu.

Politička trulež i pasivno kritiziranje, s druge strane, pogoduju trećima, onima koji doista vrše malverzacije i beru lovu varajući sve i svakog.

Očekivano, rezultat je da su svi prljavi i nepošteni te da se nikome ne može vjerovati, osim onima „koji znaju sve o svima i svemu.”

Manjak maštovitosti, znanja i uspjeha stvara zavist

Hrvatska nije siromašna zemlja, ona je samo zemlja ljudi siromašnih duhom i vjerom da se može stvoriti bolje društvo. Primjer toga su ljudi koji nisu pobjegli, koji su doista vlastitim trudom i znanjem napravili iznenađujuće kvalitetne stvari cijenjene u svijetu.

Takav primjer je i poznati inovatorski genijalac, zahvaljujući kojem jedna „siromašna” Hrvatska ima proizvod o kojem nitko nije mogao ni sanjati – automobil i to električni. Dakako, po pitanju istog ne nedostaje pljuvački i kritika na račun navodnih „kriminalnih radnji” njegova oca. No, silne „moralne vertikale” se pritom ne pitaju je li netko tko je mladi inovator ujedno i kriminalac samo zahvaljujući eventualno stvarnim grijesima svog oca? Zar je nevažno da je psostigao uspjeh prvenstveno koristeći vlastita sredstva ili pak znanje kako se legalno domoći sredstava?

Tragično je da pritom mnogi ne znaju ili ne shvaćaju da će vam za kvalitetnu ideju i inovativan proizvod, ljudi diljem svijeta sami ponuditi novac kako bi vam pomogli u ostvarenju sna.

U tom pogledu u konačnici postaje očito da je zavist čisti plod surove medijske mašinerije, manjka mašte, znanja, logike i svjesnosti da se doista može biti pošten i uspješan. Čak i u „siromašnoj” Hrvatskoj.

Autor: Aleksandar Rigačev