Trenutna zapadna „civilizacija“ iščekuje bitan preokret, bez kojeg je osuđena da, prije ili kasnije, razbije svoju vlastitu glavu. Ona je provela najkompletniju perverziju racionalnog poretka stvari.

Vladavina materija, zlata, strojeva, brojeva; u ovoj civilizaciji nema više daha niti slobode niti svijetla. Zapad je izgubio svoju sposobnost zapovijedanja i poslušnosti. On je izgubio svoj osjećaj za razmišljanje i djelovanje. On je izgubio osjećaj za vrijednosti, duhovnu moć, božanskog čovjeka. On više ne poznaje prirodu.

Više ne postoji živo tijelo načinjeno od simbola, bogova i ritualnog čina, nema više harmonije, kozmosa u kojem se čovjek slobodno kreće poput „kraljevstva u kraljevstvu“, priroda je Zapadnjaka pretvorila u suhoparnu i kobnu vanjštinu čiju tajnu sekularne znanosti žele pokopati u sitnim zakonima i hipotezama.

On više ne poznaje mudrost. On zanemaruje veličanstvenu tišinu onih koji su sami vladali: prosvijetljenu smirenost proroka, uzvišenu stvarnost onih u kojima ideja postaje krv, život i moć. Umjesto toga, utopio se u retorici „filozofije“ i „kulture“, specijalnosti profesora, novinara i sportaša koji objavljuju planove, programe i proglase.

Njegova mudrost zagađena je sentimentalnom, vjerskom, humanitarnom zarazom i utrkom bijesnih muškaraca koji jure okolo glasno slaveći postanak i „običaj“, jer ih uznemiravaju tišina i razmišljanje.

On više ne poznaje državu, državu kao kristaliziranu vrijednost u carstvu. Sinteza takve vrste duhovnosti i veličanstva koja je sjajno zasjala u Kini, Egiptu, Perziji i Rimu, imperijalni je ideal kojeg je preplavila buržoaska mizerija monopola robova i trgovaca.

Europski strašni „aktivisti“ više ne znaju što je rat, rat koji je u sebi željen kao vrlina veća od pobjede ili poraza, poput herojstva i svetog puta ka duhovnom ispunjenju kakvo je uzvisilo boga Krišnu u Bhagavad-Giti. Oni ne znaju ratnike, samo vojnike. I bio je dovoljan mali rat da ih terorizira i potjera da osnuju retoriku humanitarizma, patosa ili, još gore, klepetavog nacionalizma i danuncijanizma.

Europa je izgubila svoju jednostavnost, svoju središnju poziciju, svoj život. Demokratska kuga izjeda ju u korijenu, bilo kroz zakon, znanost ili špekulacije. Otišle su vođe, bića koja su se isticala ne zbog svog nasilja, svog zlata, ili zbog svojih trgovačkih vještina, već zbog svojih nesvodljivih kvaliteta života.

Europa je veliko irelevantno tijelo, znojno i iscrpljeno zbog anksioznosti koju se nitko ne usudi iskazati. Zlato teče njenim venama; njeno meso satkano je od strojeva, tvornica i radnika; njeni mozgovi su mediji. Veliko irelevantno tijelo koje se koprca i okreće, vođeno tamnim i nepredvidivim silama koje nemilosrdno drobe svakoga tko se želi suprotstaviti ili pobjeći kotačima.

Takva su dostignuća zapadne „civilizacije“. To je uvelike rezultat pretjerane reklame praznovjernog vjerovanja u „napredak“, napredak izvan rimske imperijalnosti, izvan blistavog Hellasa, izvan drevnog Orijenta – velikog Oceana.

Nekolicina koja je još uvijek sposobna za veliko ogorčenje i veliku pobunu, sve su više čvrsto okruženi.

– Julius Evola, Imperialismo pagano, 1928.