Knjiga o Viškom boju koji je odgodio talijansku okupaciju Istre i dijelova Dalmacije za niz desetljeća

Iz tiska je upravo izašla knjiga o Viškom boju koji se dogodio prije 150 godina, i koji je u mnogome usmjerio daljnju hrvatsku i europsku povijest. Knjigu je objavio zagrebački nakladnik Despot Infinitus d.o.o. u svojoj prestižnoj biblioteci „Hrvatska povijest“, autor je svjetski poznati i priznati stručnjak za pomorsku povijest Zvonimir Freivogel.

Autor je u predgovoru opisao kako je nastala ova knjiga: „Kad sam kao 13-godišnjak prvi puta posjetio Vis, dok nisam poznavao njegovu stoljetnu i tisućljetnu povijest, za mene je to bio još jedan dopust na moru kao i svaki drugi, a Vis mi je djelovao čak i manje zanimljivim od Brača, gdje sam kao „klinac“ proveo niz dopusta u Milni.

Za Vis sam samo „znao“ da je „vojni otok“ i da neće biti (stranih) turista, stoga me jako iznenadilo kad smo već na brodu na putu za Vis sreli mnoštvo čehoslovačkih turista, kojima je boravak na Visu očito bio dozvoljen. Još sam se od malih nogu oduševljavao svime što plovi, pa sam se nekako nadao da ću na Visu vidjeti mnoštvo brodova, što također nije bilo točno. Vis je tada bio „vojni“, a ne „mornarički“ otok, sve je bilo puno odora JNA, a JRM-a „ni od korova“, ako se izuzme mali vodonosac, kojeg sam viđao i na Braču kad su ljeta bila suha.

Maketa oklopnjače Ferdinand Max u Gallerionu u Novigradu (Gallerion)

Turistička ponuda je u to doba, 1968, kad baš nije bilo televizije, dok su se kompjuteri pojavljivali samo u znanstveno-fantastičnim romanima i filmovima, zajedno s mobilnim telefonima i sličnim „novotarijama“, bila čak vrlo dobra. Moglo se kupati, sunčati i raditi izlete, od kojih je najzanimljiviji bio onaj brodicom oko cijelog otoka; od Visa preko Komiže na zapad, a zatim natrag oko južne i istočne strane. Posjetilo se i Biševo s Modrom špiljom, kupalo na pješčanim žalovima i družilo s drugim turistima. Tako sam nehotice oplovio otok jednim od putova kojim ga je obilazila i talijanska flota 1866, oklijevajući i tražeći najbolje mjesto za iskrcavanje.

Družeći se s mještanima smo posjetili i mjesnog župnika, koji je odmah pronicavim okom otkrio moju tadašnju glavnu razbibrigu, čitanje, a također i zanimanje za more i brodove. Tako mi je posudio tada novu knjigu skupine autora koja je izašla 1966. i prigodom stote godišnjice opisivala Viški boj 1866. Knjigu sam naravno „progutao“ u nekoliko poslijepodneva, kad je bilo prevruće za ići na plažu (navečer se nije čitalo, da se štedi struja i ne privlači komarce), a zatim počeo od koštica od lubenice slagati rasporede flota. Također sam gledajući višku luku dobiti dosta točan dojam o tome gdje su se svojedobno okretale talijanske oklopnjače kako bi gađale lučka utvrđenja, a zatim bježale iz luke. Moje oduševljenje povijesnim zbivanjima je čak dovelo naše domaćine na ideju pokloniti mi austrougarsku mornaričku sablju iz njihovog nasljeđa, što su moji roditelji nažalost zabranili, uvjereni kako je smatram igračkom. Još se sjećam i kako je na brodu kojim smo se vraćali u Split vladala tuga i strah među čehoslovačkim turistima, jer je tijekom njihovog dopusta u tadašnjoj ČSSR nasilno ugušeno „Praško proljeće“ i nisu znali u što se vraćaju.

Nikola Karković zarobljava ratnu zastavu s Palestra (prema: Ludwig Rubelli von Sturmfest, Steuermann Carcovich erbeutet die Flagge der Palestro, HGM, Beč)

Vis mi se tako usjekao u pamćenje kao povijesno mjesto i poslije sam, o okviru vlastitog proučavanja pomorske povijesti, sve češće na njega nailazio. Početkom 1980-ih sam se iselio u Njemačku i otkrio opširnu stranu literaturu o pomorskoj povijesti te konačno mogao čitati izvornu literaturu austrijskih i talijanskih autora. Godine 1996. sam za „Hrvatski vojnik“ napisao opširan članak o Viškom boju, koji je uz niz izmjena i dopuna poslužio kao osnova za ovaj rukopis. Poslije sam našao još novije i starije literature, poput Attlmayrove knjige navedene u popisu literature, a konačno nabavio i svoj primjerak spomenute knjige iz 1966, koju sam uvijek pripisivao Petru Mardešiću, premda je on bio samo jedan od autora. Napisao sam još nekoliko članaka o Viškom boju i otkrivanju olupine Re d’Italije, koji su objavljeni u Austriji i Poljskoj. Niz godina poslije prvog susreta s Visom se tako ponovno vraćam svojim „povjesničarskim korijenima“ i Viškom boju.

Jedinstvena maketa oklopnjače Re d’Italia (Gallerion, Novigrad)

Veliku zahvalnost dugujem izdavaču g. Zvonimiru Despotu i izdavačkoj kući „Despot infinitus“ na povjerenju i spremnosti objaviti i ovaj rukopis u obliku knjige, kako bi se prigodom 150. godišnjice bitke dobio širi i objektivniji pregled zbivanja, koja su spasila Vis, Dalmaciju i cijelu istočnu obalu Jadrana od talijanske invazije te odgodila okupaciju Istre i dijelova Dalmacije za niz desetljeća.

Zavjetna slika s prikazom talijanskih oklopnjača u Viškoj luci, u sredini Formidabile u dvoboju s bitnicom Madonna (Gospe). Desno u luci, iza poluotoka Prirovo, nazire se i olupina potopljenog parobroda Egitto. (HAZU, Split)

Viška bitka bila je stalni trn u oku talijanske mornarice, stoga ne čudi kako je 1919., tijekom okupacije Dalmacije, Viški lav, kameni spomenik postavljen na viškom groblju za poginule u bitki 1866., odvučen kao trofej u Italiju i od 1921. nalazi se u dvorištu talijanske pomorske akademije u Livornu, ukrašen natpisom Italia Vincitrice! (Italija pobjednica) i mjesecom Studeni 1918. Tek je 1998., kada se Hrvatska osamostalila, na njegovu mjestu na viškom groblju postavljen manji kip lava, financiran prilozima skupljenima u Austriji. Navodno na groblju više nije bilo dovoljno mjesta postaviti originalni spomenik, čak i u (malo vjerojatnom slučaju) da se Italija odluči vratiti ga.

Knjiga se može nabaviti OVDJE

Sponzorirani članak