Svjesni smo kako Hrvatska već 20-ak godina ima trend pada nataliteta i još veći problem iseljavanja mladih i sposobnih, čemu je kumovala apsurdna politika svih vlasti. Mogu li stoga „demografske mjere“ zaustaviti ovaj trend?

Prema pisanju portala Slavonski-brod.hr, taj grad odlučio je na brojne načine poboljšati financijska pitanja školovanja djece te stambenog zbrinjavanja obitelji. Doista, iznesene brojke i raspon mjera barem naoko izgledaju optimistično. No, je li možda prekasno?

Ne treba osporavati eventualni stvarni trud vlasti jednog grada, iako će mnogi upravo to učiniti, jer većina je navikla na „lopovluk“ u ovom ili onom obliku, pa nitko nikome više ne vjeruje. Činjenica je da bi mnogi hrvatski gradovi mogli voditi sličnu politiku, što zapravo i nije nikakva utopija.

Svjesni smo da novaca u državi ima i više nego dovoljno kada se zbroji koliko se istih iz proračuna dijeli šakom i kapom hordi besmislenih i beskorisnih udruga, vjerskim zajednicama koje su podjednako „korisne“, a silno se vole upletati i u politiku, te raznim „nevladinim organizacijama“, koje su uvijek tu kako bi bile kamen spoticanja za bilo što s predznakom „Hrvatska“.

Međutim, u Hrvatskoj više nisu problem samo financije i drastičan odljev mladih te još gora stopa nataliteta. Letargija, apatičnost, nevoljkost, psihoza, sustavno tužakanje i žalopojke uz „seljakluk“ i životarenje u prošlim režimima, dovoljan su razlog mnogima da odu odavde, jer rijetki vide budućnost u zemlji koja je svjetlosnim godinama mentalno zaostala za onim što je mogla biti.

Ovakve demografske mjere svakako vrijedi poticati, prvenstveno iz društvenog sloja običnih ljudi, a ne očekivati da će sve napraviti netko drugi.

Od „drugih“ ne možemo očekivati ništa bolje kada se eto, jedna od „predvodnica“ hrvatskog stada po Južnoj Americi nedavno dala u žalopojke o „izumiranju Hrvata“ i moljakanjem za povratak emigranata. Na zalaganje „drugih“ ukazala je i iznenadna ostavka državnog tajnika za demografiju, koji je javno i otvoreno dao do znanja da „druge“ jednostavno nije briga za nas, čak iako sjede u ministarstvu koje bi o tome trebalo brinuti.

Iako je Slavonski Brod jedan od rijetkih, ali ne i jedinih primjera, trenutne „demografske mjere“ nemaju tako veliki i jak utjecaj na mlađu populaciju, koja je naprosto izgubila interes za vođenjem neprekidne i beskrajne bitke sa sustavom koji je protiv njih. Nema ideala, nema uzora, jer je inteligencija odavno ubijena, a ono što je takve i ostalo upravo je protjerano sustavnim tlačenjem mozgova.

Svakako bi bilo pozitivno doživjeti jedan „feniks“ efekt u „kavanskoj“ naciji sklonoj bauljanju po kladionicama i prosvjedovanju protiv prodaje „najbitnijih“ institucija bez kojih „nećemo preživjeti.“ No, još će mnogo „feniksa“ biti potrebno za uvođenje optimizma. To se posebice tiče današnje Slavonije.

Autor: Aleksandar Rigačev