Jedan od poznanika, inače bivši dugogodišnji aktivni navijač, reče mi jednom: „Nogomet je mrtav, a umro je onog dana kad su stavili prvu reklamu na dres.‟ Doista, nogomet je danas daleko od „najvažnije sporedne stvari na svijetu‟ i doista, on jest mrtav.

U našoj zemlji gdje je nogomet još uvijek najtraženija roba po pitanju sportskih događanja, vjerojatno će se naći mnogo protivnika ove tvrdnje. No, u ovom prelijepom svijetu „slobode i demokracije‟, svatko ima pravo na svoje mišljenje, iako ono često postane problematično ako ga izgovorite ili napišete javno.

Zašto je nogomet mrtav? Prvi i zapravo jedini razlog je novac, odnosno monetizacija i komercijalizacija te vrste sporta do nezapamćenih granica. Sve se vrti oko novca, od vrijednosti klubova, nagradnih fondova na natjecanjima, transfera igrača, ulaznica, stadiona, opreme, reklama, sponzora…

Stara škola.

Iako je nogomet u neka, danas praktički zaboravljena vremena, nosio svoju draž i emocije iz podnaslova ovog članka, ta draž danas ima tek umjetni šmek, koji više podsjeća na ustajali smrad nekog junaka na aparatima za održavanje života, nego na čilog snažnog momka punog snage i energije.

Nogomet je prestao biti zabava i sportsko/društveno nadmetanje, a postao sveopći biznis. On je otprilike jednak tome da su države danas korporacije u kojima vodeće „igrače‟ bilo kojih boja, ne zanima čast, ponos, vjernost niti narod sam po sebi, nego imetak i zarada.

Teško je reći kad je sve krenulo nizbrdo, ali to zapravo nije niti bitno. Možda je doista započelo s postavljanjem prvih reklama na „svetost‟ zvanu dres, što je recimo u „kolijevci nogometa‟ – Engleskoj, prvi učinio vjerojatno posve nepoznati klub Kettering Town, davne 1976. Slijedio je Liverpool par godina kasnije, a novi trend rapidno se proširio Europom.

Dres Kettering Towna, s prvom reklamom.

Sponzorstvo je pretvorilo nogomet u „profesionalno zanimanje‟. Umjesto nekadašnjih radnika iz nekog od gradskih kvartova, koji su igrali iz zabave, a za slavu i prestiž te možda pivu i sendvič, s vremenom se stvorio apsurd da jedan balavi mamlaz koji jedva ima srednju školu zarađuje više od jednog inženjera strojarstva, građevine ili elektrotehnike, kojima mnogi od nas mogu biti zahvalni na većini „tehnoloških‟ čuda što ih danas koristimo. Ipak, većina ljudi je slabo svjesna ovih činjenica, pa sve stvari uzimamo zdravo za gotovo. Razlog tome je taj što većina ima dojam da je „oduvijek sve bilo tako.‟

Ipak, nogomet nije „zabludio‟ samo zbog sponzora i preplaćenih igrača. Taj novčani krug nije bio dovoljan, pa se netko dosjetio legalizirati ionako rašireni trend klađenja. E, tu je priča dobila novu dimenziju.

Aktivni navijači, koji se inače već desetljećima „bore‟ protiv skupih ulaznica, raznih represivnih mjera, monetizacije samog nogometa ili „modernog nogometa‟ općenito, jedni su od najaktivnijih posjetitelja kladionica. O metodama te „borbe protiv modernog nogometa‟ bi se dalo govoriti svašta, ali svakako je činjenica da ona još nije donijela mnogo rezultata, tek pokoju zanimljivu koreografiju na račun UEFA-e ili nekog nogometnog saveza, ali dalje od toga – ništa.

Dok je sve još donekle imalo smisla.

Navijači se ipak kunu u svoju vjernost, odlaze na gostovanja, ulaze u sukobe zbog različitih boja i lokalpatriotizma ili jednostavno zbog uzbuđenja… Ništa bitno drugačije nego što se par likova potuče ispred disko-kluba.

Unatoč ironiji cijele priče, te čak i propasti nekoliko kladionica, klađenje je postalo trend i stavilo „smrt‟ nogometa na novu razinu. Otkriveno je i da su se namještale pojedine utakmice, dok su u nekima sudjelovali i sami igrači. No, sve to ipak nije dovoljno da većina shvati apsurd tog fenomena.

Istina, neke skupine navijača osnovale su vlastite klubove po nižim ligama ili pak u malonogometnim ligama, kako bi isprali gorak okus represije i smrad istrunulog leša zvanog „moderni nogomet‟. Ipak, trend nije još zaživio dovoljno jako među narodom, jer ipak za medije, koji su također dio te industrije, takvi „mali‟ susreti nisu dovoljno uzbudljivi. Jer, o čemu bi komentator govorio kad nema basnoslovnih cifri?

Da bi se nešto ruševno ili ružno nanovo izgradilo potrebno je to srušiti do temelja. Jedini način da se uništi moderni nogomet, jest potpuni i sustavni bojkot svih susreta, kladionica i bilo čega vezanog uz profesionalni dio te priče. Dakako, to je utopijska ideja, jer dok ima TV prijenosa utakmica, uvijek će se naći oni koji će ih pratiti. Jednako je i s utakmicama, jer mnogi nemaju dovoljno snažnu volju i dovoljno jasan „viši cilj‟ da bi to ostvarili.

Recept za uništenje „modernog nogometa‟?

U tom pogledu, nažalost, čak niti kupovanje dionica klubova od strane samih navijača neće previše pomoći, jer su time i navijači, vjerujući da će imati moć upravljanja, ušli u sam krug monetizacije, te dodatno produbljuju problem koji se već odavno ionako uvukao i među njih same.

Gledajući takav bizaran spoj financijskih manipulatora, strastvenih fanatika, vještih nogu zaslijepljenih novcem i čitavu medijsku pompu, teško se oteti gadljivom dojmu šarolikog besmisla u kojem se jedino možemo beznandno veseliti ponekom „udaru‟ na ovog ili onog nogometnog „dužnosnika‟ i nadati se da nečiji život neće biti uzaludno žrtvovan na oltaru beskonačne utopije „borbe protiv modernog nogometa‟.

Autor: V.K.