Novi trend: prirodna oplodnja umjesto umjetne

56ba0111-b214-406a-99b6-46cd0a0a0a64-seksi-718x446

Produljenje vrste je vitalan aspekt ljudskog opstanka. Nažalost, nisu svi u mogućnosti uživati u blagodatima potomstva, bilo zbog zdravstvenih problema ili zbog jednostavnog razloga jer nisu imali sreće u pronalaženju i odabiru životnog partnera.

U današnje vrijeme znanost je poprilično napredovala po pitanju rješavanja tog problema te se nude razne metode potpomognute oplodnje. S druge strane, ti postupci su poprilično skupi i ne garantiraju uspjeh. Posljednjih godina pojavio se novi trend koji postaje poprilično popularan u zapadnoj Europi i SAD-u. Radi se o prirodnoj oplodnji od strane donora sperme.

Prirodna oplodnja“ je upravo to kako i zvuči; seksualni odnos kojem je cilj oplodnja odnosno trudnoća. Što može biti prirodnije od toga, zar ne? Jedina razlika je u tome što se ne radi o seksualnom odnosu sa stalnim niti povremenim partnerom već sa strancem kojeg je žena upoznala na internetu sa jedinim ciljem ostvarivanja potomstva.

Neplodni parovi i žene koje žele djecu obično moraju „iskeširati“ desetine tisuća kuna u klinikama kako bi ostvarili svoj cilj, koji se često ni unatoč tome ne ostvari. Ovom pak metodom, žene mogu naći muškarce koji su voljni donirati spermu bez naknade – naravno ako dame žele imati seksualni odnos sa njima. Ova metoda na zapadu postaje sve popularnija i privlačnija ženama koje žele djecu ali si ne mogu priuštiti skupe posjete klinikama.

Iako je ova metoda financijski najprivlačnija, istovremeno je prilično opterećena raznim etičkim i emocionalnim razlozima. Žene koje se odluče na ovaj put moraju dobro razmisliti o tome koga će izabrati za donora i koju metodu će koristiti. Važno je naglasiti da iako se radi o prirodnoj metodi začeća, zasigurno nije zdravstveno najsigurnija jer ipak se radi o neznancima.

Niti donorima u ovom slučaju ne cvatu ruže, moraju dobro paziti u što se upuštaju. Naime, u većini država zakon priznaje samo umjetnu oplodnju provedenu u ovlaštenim klinikama kao metodu kojom se donor oslobađa odgovornosti od uzdržavanja djeteta. Primjerice, muškarac iz Kanzasa, SAD, mora plaćati alimentaciju za dijete nakon donacije sperme paru sa kojim čak nije imao nikakvog kontakta uživo, znači radilo se o umjetnoj oplodnji u kućnim uvjetima sa spermom koju je donor poslao poštom. Međutim, zato što se oplodnja nije izvela u klinici, donora se smatra ocem djeteta, unatoč tome što nije bilo seksualnog čina.

Čak i ugovori koje u nekim slučajevima potpisuju donor i primatelj, kojim se donor oslobađa odgovornosti za očinstvo i gubi pravo na isto, nemaju nikakvu pravnu vrijednost, sudovi ih ne priznaju. To naravno ne odgovara niti potencijalnim majkama, jer se donor može nakon nekoliko godina predomisliti i tražiti skrbništvo.

Uvidom u portale i forume gdje se oglašavaju potencijalni donori i osobe koje traže donore, može se primjetiti da većina žena koje traže donore nisu u paru već su same, iz čega se može zaključiti da se ne radi O osobama koje imaju problema sa začećem, već se radi o ženama koje iz ovog ili onog razloga nemaju partnera.

Postavlja se pitanje, što se to događa sa ovim zapadnjačkim društvom (a taj trend je vidljiv i u Hrvatskoj), kada žene u ranim tridesetim godinama moraju preko interneta tražiti „surogat tatu“ jer nisu u stanju održati stabilnu vezu ili ju niti ne žele, dok pak one u ranim četrdesetima hvataju zadnji vlak nakon što su iznenada osjetile majčinski instinkt, pa žele pošto-poto dobiti potomka jer ne žele postati klišeizirane usidjelice okružene mačkama i psima. Ne smijemo zaboraviti niti muškarce koji pod krinkom „pomagača“ žele izbjeći brigu o svojoj budućoj djeci.

Možemo li pričati i o potencijalnoj sebičnosti svih sudionika ovog karnevala, ili je to možda politički nekorektno? Koliko osoba može biti sebična i uskogrudna ako svijesno i namjerno želi svoje dijete lišiti prava na oca i majku?

Izvor: Tribun