Odnos Trećeg Reicha prema lezbijkama

© Pinterest

Opći odnos prema homoseksualcima i lezbijkama

Na spomen homoseksualaca i Trećeg Reicha, mnogi vjerojatno pomisle na progon, nasilje i maltretiranje. No, što je sa lezbijkama? Istraživanje Samuela Clowesa Hunekea sa Sveučilišta Stanford, budućeg doktora povijesti, pokazalo je zanimljive činjenice.

Huneke je pregledom policijskih dosjea iz 1940-ih utvrdio da su u pogledu tadašnjih zakona o istospolnim zajednicama lezbijke uživale mnogo veći stupanj tolerancije i prava u odnosu na homoseksualce.

Oni [dosjei] upućuju na normalan život koji je bio svakodnevica nekih lezbijki u Trećem Reichu. Iskustva lezbijki u nacističkoj Njemačkoj mogu pomoći u rasvjetljavanju ne samo načina na koji spol funkcionira u polivalentnim uvjetima, već također i složenih pregovora o represiji o kojima ovise represivni režimi,“ izjavio je Huneke.

Progon ili sloboda?

Dok je sustavni progon homoseksualaca poprilično dobro dokumentiran u arhivima Trećeg Reicha, te među povjesničarima, situacija je mnogo drugačija kada su u pitanju lezbijke.

Tadašnji zakoni izričito su se odnosili na homoseksualna djela među muškarcima. Oko 50.000 muškaraca osuđeno je zbog svojih sklonosti, a određeni dio poslan je i u radne logore.

Međutim, manje je poznato kako su u takvim uvjetima živjele lezbijke. Žene se u tadašnjem zakonu zapravo nisu izričito spominjale. Osim nekolicine slučajeva koje su otkrili povjesničari iz SAD-a i Njemačke, teško je naći bilo kakvu dokumentaciju o tome kako su vlasti tadašnje Njemačke tretirali lezbijke, a na temelju toga mogu se izvući i neke pretpostavke.

Neki povjesničari vjeruju kako je manjak dokumenata dokaz da su lezbijke imale povoljniji status u odnosu na muškarce. Drugi pak tvrde kako nacional-socijalisti nisu proganjali lezbijke jer žene se nije gledalo kao seksualna bića niti kao prijetnja, jer su nacional-socijalisti provodili pro-natalitetnu politiku i žena je samim time bila smatrana svetinjom u pogledu majčinstva.

Berlinski spomenik homoseksualcima koji su pali kao žrtve nacional-socijalizma. | © Samuel Clowes Huneke

Huneke pak vjeruje kako su lezbijke kao žene bile smatrane mnogo manjom prijetnjom od muškaraca jer ženama nije niti bilo dopušteno da se bave politikom.

Njemačka kriminalna policija, poznatija i kao Kripo, istražila je osam slučajeva lezbijki do čijih je dosjea Huneke uspio doći 2015 u državnom arhivu u Berlinu.

Dosjei su sadržavali potpisane izjave svjedoka i optuženih žena. U svakom od slučaja, žene su optužene od strane nekoga koga su poznavale – susjeda, suradnika ili čak roditelja.

Policija ili državni odvjetnici u svakom od ovih osam slučajeva, zaključili su da se ženu ne može kazneno goniti zbog istospolnih odnosa prema kaznenom zakonu. Također, ne postoji niti jedan dokaz da su žene koje su bile metom istraga bile kažnjene na osnovu navoda.

Za znanstvenike navikle da vide nacističku državu kao džunglu preklapajućih jurisdikcija, osobne inicijative te zakona zasnovanog na osobnoj želji Führera, to je neobičan prikaz nacističkog pravosudnog sustava, koji je obilježen neobičnom brigom za strogo tumačenje statuta,“ napisao je Huneke.

Židovska lezbijka

Posebno je zanimljiv slučaj žene imenom Margot Liu, s djevojačkim prezimenom Holzmann, čija je lezbijska veza također dokumentirana u nedavnoj monografiji. Naime, Holzmann je osim toga što je lezbijka bila i – Židovka, koja je živjela u Berlinu. Tijekom 1941., udala se za kineskog konobara i dobila kinesko državljanstvo, zbog kojeg je njemačka policija inzistirala na zaštiti od deportacije (!) u koncentracijski logor.

Štoviše, policija je odlučila ne miješati se u čitavu stvar, kao i u drugim slučajevima.

Zapravo je baš bizarno da bi kriminalistička policija inzistirala, u više dokumenata, na zaštiti njemačke židovske lezbijke na osnovu njenog de jure kineskog državljanstva,“ tvrdi iznenađeno Huneke.

Tolerancija prema lezbijkama

Huneke smatra kako su pojedini istražitelji bili poprilično trivijalni i površni u pogledu detalja zakona, što sugerira određenu toleranciju.

Na takav zaključak uputili su ga policijski dosjei, jer su sve žene optužene za navodno kršenje zakona izbjegle kaznu, ali dosjei pokazuju i da su živjele sasvim normalne otvorene živote, iako su mnogi znali da su lezbijke. U pojedinim slučajevima to je trajalo i nekoliko godina prije nego li su nekome „stale na žulj“. Zanimljivo je i da je policija u konačnici takve slučajeve odbacivala.

Dosjei ironično pokazuju da je postojala značajan broj slučajeva gdje su obični Nijemci svjedočili lezbijstvu i nisu osuđivali tu osobu,“ tvrdi Huneke.

Dakako, Huneke ovaj zaključak povezuje s općim odnosom nacional-socijalističkog režima prema ženama.

Spol je možda razlog zašto lezbijke nisu progonjene na isti način. Ali samo zato što je postojala tolerancija prema ženskoj homoseksualnosti, ne znači da su ove žene vodile zavidne živote,“ tvrdi Huneke.

Hunekeov zaključak je da je potrebno srušiti ideju da autoritativne vlade održavaju svoju moć samo putem represije, već da unatoč tome postoje određene tolerancije prema skupinama koje se inače smatraju žrtvama takvih režima.

Autor: Tribun