Priča o Ultraman natjecanju

untitled-1

Svjetsko prvenstvo pod imenom Ultraman nije poput niti jednog drugog triatlona. Jedinstvenom poviješću, oblikom i originalnim mjestom natjecanja, ono je fasciniralo, predstavljalo izazov, ali i uništavalo i najspremnije atletičare protekla tri desetljeća.

Svake godine krajem studenog, 30-ak sudionika koji na natjecanje dolaze samo s pozivnicom, kroz tri dana nadmeću se na Velikom otoku na Havajima. Prvi dio natjecanja je plivanje u dužini od 6,2 milje (10 km) te vožnja biciklom u dužini od 90 milja (145 km); drugi dan natjecanja vozi se bicikl u dužini od 171,4 milje (275 km), dok se zadnji dan trči dvostruki maraton, dakle 52,4 milje (84 km).

Međutim, ove udaljenosti nisu ono što je jedino posebno u ovom natjecanju.

Povijest

Godine 1983. održano je prvo natjecanje, a sudionici su morali završiti utrku do ponoći na Staru godinu. Nakon toga, utrka je prebačena na kraj studenog, jer mnogi ljudi jednostavno nisu željeli provesti Božić i Novu godinu udaljeni od svojih bližnjih.

Isprva je dio utrke na biciklu bio nešto kraći, ali je jednom prilikom lava nakon erupcije prešla preko jedne o lokalnih cesta, pa je put morao biti produžen. Dvostruki maraton je ipak od samog početka bio sastavni dio utrke i jedna od najtežih dionica.

Karta utrke Ultraman (Izvor: Wikimedia Commons)

Niti jedna utrka tijekom protekle 32 godine nije otkazana. Godine 1992., uragan Iniki prošao je havajskim otočjem, a sudionici su odlučili donirati svoj novac kako bi pomogli lokalnim stanovnicima u obnovi kuća.

Zbog prejakog vjetra, pojedinih godina mnogi sudionici nisu mogli završiti utrku. Jedne godine također je morska struja bila iznimno nepovoljna. Zbog punog mjeseca također je jedne večeri bila nešto veća plima, pa je 17 sudionika nije uspjelo završiti biciklističku dionicu nakon plivačke jer su bili premoreni zbog plivanja.

Po čemu je utrka posebna?

Svi koji sudjeluju u utrci, od pratećih ekipa, organizatora, do sudionika i gledatelja – svi su dobrovoljci. Nitko ne dobiva novac. Ukoliko nekome zatreba neka pomoć, ostali natjecatelji ili prateće ekipe priskaču u pomoć onome kome je potrebno.

Utrka je sama po sebi mala, pa se natjecatelji i njihove ekipe praktički već prve večeri prije početka utrke međusobno upoznaju, a prvu noć najčešće i spavaju svi zajedno u u vojnom kampu, gdje imaju i zajedničku večeru. Nerijetki su slučajevi da različite prateće ekipe pomažu jedne drugima u pogledu dijeljenja dijelova bicikala i sličnog materijala.

Sama utrka zasnovana je na tri osnovna načela: aloha, pozdrav koji označava ljubav, ali ne onu romantičnu, već ljubav prema drugim ljudima; kokua, što znači pomoć i zbog čega se svi međusobno potiču na pomaganje drugima tijekom utrke; ohana, što označava obitelj, budući da su nakon trećeg dana svi sudionici zapravo jedna velika obitelj. Pobjednici kao nagradu nikada ne dobivaju novac, što je također jedna od glavnih osobina ovog natjecanja. Nagrada su zajedništvo i prestiž.

Unatrag par godina, natjecanje Ultraman proširilo se i na druge zemlje. Danas tako postoje slična natjecanja u Velikoj Britaniji, Kanadi te na Floridi u SAD-u. Godine 2015. održano je i jedno takvo natjecanje u Australiji.

Od zanimljivih ličnosti među sudionicima mogu se istaknuti dva atletičara iz susjedne Slovenije: Uroš Velepec, koji je pobijedio dvije godine zaredom (2000. i 2001.) te Miro Kregar, koji je pobijedio na utrci 2013. Zanimljivost je i to da je Kregar osvojio prvo mjesto kao 51- godišnjak!

Autor: Tribun