Nazivanje protivnika pogrdnim imenima i pridavanje raznih moralizirajućih etiketa prastara je taktika diskvalificiranja istog iz daljnje rasprave i savršen alat za skretanje s teme i izbjegavanje suočavanja s kritikama. Naravno, ako žrtva takvog napada to dopusti.

Jedna od magičnih riječi današnjice je fobija. Dodavši sufiks „fobija“ na ime bilo kakve društvene skupine, ista odmah dobiva štit koji ju brani od bilo kakvih kritika. Bilo da kritizirate stavove, ponašanje ili društvene promjene i utjecaj na društvo koje ta skupina ima, vama se dijagnosticira fobija, što znači psihički poremećaj i vi ste automatski diskvalificirani kao nepodobni za daljnju raspravu.

Prva takva politička primjena riječi „fobija“ dolazi iz 19. stoljeća s kovanicom ksenofobija, koja predstavlja strah od nepoznatog i stranog. Fobija, medicinski gledano, predstavlja iracionalni strah od nečega, radi se o psihološkom stanju, o neopravdanoj i nerazumnoj reakciji. A pošto se radi o psihološkom stanju, odnosno psihološkom problemu, postavlja se pitanje kako vi možete kao jedan fobičar s psihološkim problemom biti u pravu dok iznosite svoje stavove i kritike? Nikako, u tome i jest trik.

Da se razumijemo, prirodno je da čovjek bude oprezan i nepovjerljiv, pa ponekad čak i u strahu pred stranim i nepoznatim. Ponekad taj strah doista postane iracionalan i neopravdan, ako nije utemeljen na stvarnim dokazima o opasnosti. Isto tako, bezuvjetno prihvaćanje stranog i nepoznatog nikako ne može biti utemeljeno na zdravom razumu, te bi se isto tako moglo pričati o raznim dijagnozama kod osoba koje takav stav zauzimaju.

Ksenofobija je doista stara priča, pomalo već dosadna i zamorna. Ali zato imamo pregršt novih fobija koje niču poput gljiva poslije kiše, i tom trendu se ne nazire kraj. Tu su homofobija, transfobija, islamofobija, zatim neke koje još nisu ni našle prijevod na hrvatski jezik kao što je „fatphobia“ (fobija od debelih ljudi, a zapravo se koristi kao etiketa za ljude koji smatraju da promicanje pretilosti kao normalnog načina života nije zdravo za pojedinca ni dobro za društvo u cjelini).

Moramo razumjeti da korištenje termina „fobija“ izvan svojih medicinskih okvira nije ništa drugo nego retorički trik. Kritika nije fobija, a iznošenje mišljenja ne znači da je netko neurotičan. Retorika koja se vrti oko „fobije“ nije kontraargument, već izbjegavanje kritike i onemogućavanje konstruktivne rasprave.

No, možda je došlo vrijeme da popričamo o jednoj drugoj vrsti fobije, stvarne fobije, fobije od toga da vas proglase „ksenofobom“, „homofobom“, „transfobom“, „islamofobom“ ili zapravo bilo kakvim „fobom“. Jer, po svemu sudeći, jedini razlog zašto već spomenuta taktika pali jest to što svi mi dopuštamo da ona pali.

Svi, ili barem većina nas ima fobiju od toga da nas proglase politički nekorektnim i ljepe nam kojekakve etikete, bile one stvarne, opravdane ili jednostavno izmišljene gluposti. Doista, u nama je problem jer dopuštamo da nas obična riječ, i to još izmišljena etiketa, stjera u kut i izbaci iz debate.

Prvenstveno moramo shvatiti da jedino u našim glavama takvi izrazi imaju težinu i ostvaruju psihološki učinak koji nas tjera da se umjesto fokusiranja na raspravu i kritiziranja protivnikovih iracionalnih stavova, fokusiramo na opravdavanje samih sebe od etiketiranja i efektivno se povlačimo u defanzivu.

Publiku u jednoj javnoj raspravi najmanje brine kako će vas protivnik etiketirati, ona je već navikla na te stvari i uzima zdravo za gotovo da će vas nekakav liberal ili ljevičar nazivati fašistom, ksenofobom, i kojekakvim drugim epitetima.

Opravdavanje vlastitih stavova je dio argumentacije, ali opravdavanje samog sebe je znak slabosti koju protivnik nanjuši poput psa krvosljednika spremnog da dokrajči svoju lovinu. Činjenica jest da nitko ne pobjeđuje u raspravi tako što se konstantno brani i opravdava samog sebe.

Strah od etiketiranja znak je slabosti i prvi korak prema protivnikovoj pobjedi, a niti publiku nećete impresionirati svojim argumentima, koliko god valjani oni bili, jer podsvjesno nitko nema povjerenja u slabe i strašljive. Stoga, nemojte pasti na ovaj jeftini trik, i prigrlite svoju „fobiju“, jer koliko god se vi trudili, ona će vas pratiti u stopu.

Autor: Ivica Mandekić