Psihijatri kažu da je nekonformizam mentalna bolest – samo „ovce“ su psihički zdrave

Moderna psihijatrija postala je leglo korupcije i šarlatanstva, posebno onaj dio koji se odnosi na demoniziranje i proglašavanje mentalno poremećenim svakog tko svojim ponašanjem i stavovima odstupa od onog što se trenutno smatra normalnim, ili bolje rečeno prihvatljivim. To se posebno vidi u jednom od novijih takozvanih „poremećaja“ koje je psihijatrijska struka iskonstruirala, koji doslovno kaže da su ljudi koji nisu konformisti, koji se ne prilagođavaju onome što im vlast kaže, psihički bolesni.

Posljednjih nekoliko godina dosta se i u Hrvatskoj govorilo o zlouporabi psihijatrije u političke ili privatne svrhe, te o korupciji koja tu vlada, međutim, moramo shvatiti kako taj problem doista nije lokalnog karaktera, već se radi o problemu psihijatrijske struke na svijetskoj razini.

Takozvani poremećaj zbog kojeg osoba može odlučiti da se ne prilagođava i dodvorava volji većine, od strane psihijatrijske struke opisan je kao „Oppositional defiant disorder“ ili ODD, na hrvatskom bismo ga mogli prevesti kao „Poremećaj opozicijskog otpora“. Psihijatrijska struka opisuje ovu izmišljenu bolest kao „učestalo ponavljanje neposlušnosti, neprijateljsko ili prkosno ponašanje“.

ODD

Naravno da ODD nije jedini u čitavoj plejadi izmišljenih poremećaja. Jedan od poznatijih je i ADHD, kojem je glavna karakteristika, zamislite ovo, nedostatak pažnje i hiperaktivnost u djece. I sam dr. Leon Eisenberg, koji je izmislio taj poremećaj, priznao je netom prije smrti da je taj poremećaj lažan.

Uzmimo u obzir još jedan od tih poremećaja, ASPD (Antisocial personality disorder) ili Poremećaj asocijalnog ponašanja. Taj takozvani poremećaj ličnosti karakterizira nebriga za tuđe osjećaje i tuđa prava, impulzivno i agresivno ponašanje, nemogućnost prilagodbe društvenim normama s poštovanjem društvenih zakonitosti.

Kao što bi vam već trebalo postati jasno, zbog ovakvih neograničenih opisa, gotovo svako ponašanje koje netko smatra nepoželjnim ili čudnim moglo bi se okarakterizirati jednim od ovih poremećaja. Djeca koja često mijenjaju raspoloženja ili se tuku sa svojom braćom, na primjer, mogla bi se prema ovim mjerilima proglasiti ludima, kao i djeca koja izlažu neslaganje sa svojim roditeljima ili učiteljima.

Neposlušnost i prkos su uobičajena ponašanja kod djece i mladih, roditelji se od pamtivijeka nose s time primjenjujući odgovarajuću disciplinu. Istovremeno, nisu svi oblici neposlušnosti i prkosa loši, ovisno o autoritetu kojem se pruža otpor i okolnostima. Dijete kojem učitelj kaže da zadrži svoje nepopularno mišljenje za sebe, na primjer, a koje se odupre i ne posluša tu naredbu, možda jednostavno ispoljava svoje pravo na izjašnjavanje vlastitog stava i neslaganja s tuđim mišljenjem.

Problem s definiranjem svih tih poremećaja jest taj, da svako neuobičajeno ponašanje ili društveno nepopularan stav (makar on bio ispravan, unatoč tome što ga vladajuća kasta u dotičnoj zemlji smatra krivim), može biti proglašen poremećajem. Veliki umovi poput Nikole Tesle ili Alexandera Grahama Bella, na primjer, čije su se nekonvencionalne ideje u njihovo vrijeme činile ludima, su vrsta ljudi kojima bi u današnjem vrijeme vjerovatno bio dijagnosticiran ODD ili neki drugi sličan poremećaj.

Najveća opasnost se nalazi u tome što se dobar dio ovih takozvanih poremećaja može vrlo lako koristiti, a možemo reći da se sve češće i koristi, u ograničavanju slobode govora i političkog pluralizma, jer svaki kontroverzni politički stav i svaka izjava koja ne odgovara onima koji su na vlasti može biti okarakterizirana kao simptom nekog od ovih poremećaja. Karakteriziranje onih koji nisu konformisti, kao psihički poremećenih, je značajka totalitarnog režima.

Autor: Ivica Mandekić