Rijeka je zasigurno jedan od najkompliciranijih hrvatskih gradova po pitanju njezinog povijesno-pravnog položaja i prošlosti. Unatoč tome što se nalazi u srcu kvarnerskog zaljeva, koji je barem što se tiče riječke okolice, stoljećima bio naseljen većinski hrvatskim življem, te činjenice da je taj kraj ujedno i kolijevka hrvatske pismenosti (Bašćanska ploča, Vinodolski zakonik) i čakavskog dijalekta kao izvornog oblika hrvatskog jezika, Rijeka se kroz stoljeća gubila u zavrzlamama europskih moćnika.

Rijeka je kroz posljednjih nekoliko stoljeća imala poseban status, a samim time i poseban identitet, što je u konačnici dovelo do toga da danas vlastitog identiteta više gotovo niti nema. Jedino što je ostalo je lešinarenje pojedinaca i grupacija koji Rijeku koriste za propagiranje vlastitih ideja, koje tom gradu zapravo nikako ne pripadaju. Nekada gospodarsko i industrijsko središte, jedna od najvećih luka Habsburške monarhije, grad u kojem su se stvarale tehnološke inovacije, poput izuma torpeda, a danas olupina bez duše.

No, unatoč tome, Rijeka je grad s doista bogatom i zanimljivom poviješću. Stoga, vratimo se malo u prošlost. Jeste li znali da je Rijeka de facto bila prva fašistička država u svijetu? Da, upravo Rijeka, tko bi to rekao.

Grad Rijeka prvi je put dobio autonomiju 1719. godine kad je proglašen slobodnom lukom odlukom habsburškog cara Karla VI. Godine 1779., u vrijeme Marije Terezije osnovan je Corpus separatum, čime je grad dobio svojevrsnu autonomiju. Od tada pa do 1924. godine Rijeka postoji kao samostalni entitet s više ili manje elemenata državnosti.

Pogled na Rječinu sa sušačke strane, 1920. godina

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austrougarske monarhije, pitanje statusa grada Rijeke postaje veliki međunarodni problem. U jeku spora između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, međunarodne sile zagovaraju uspostavu nezavisne tampon države. Američki predsjednik Woodrow Wilson postaje arbitar u tadašnjem sporu oko statusa grada. Predlaže da se grad Rijeka stavi pod međunarodni patronat Lige naroda ili pet velikih sila, ali taj plan nije usvojen.

U samom gradu dolazi do bezvlađa pa grad u vrlo kratkom vremenu prelazi iz ruke u ruku Južnoslavenskog nacionalnog komiteta i talijanskog nacionalnog vijeća da bi se na kraju anglo-francuske trupe iskrcale s ratnog broda i zaposjele grad. Takvu konfuznu situaciju koristi talijanski pjesnik i fašist Gabrielle D’Annunzio koji sa svojim anarho-fašističkim pokretom 1919. godine zaposjeda grad i proglašava Talijansku upravu za Kvarner.

Predstavnici riječkih talijanaša prethodno nude talijanskom pjesniku – vojniku Gabrielu D’Annunziju da zauzme Rijeku i da je pridruži Kraljevini Italiji. On pristaje na tu ideju i kreće na taj pohod sa nekoliko stotina talijanskih legionara 11. rujna 1919. iz mjesta Ronchi.

Gabrielle D’Annunzio

D’Annunzijeva vlast trajala je do 18. siječnja 1921. godine, a u međunarodnoj povijesti ostat će zabilježena i stoga što se upravo u Rijeci, prvi put u svijetu, ustrojio fašistički državni poredak. Sukladno tomu, D’Annunzio je bio prvi fašistički vladar u povijesti, prije samog Mussolinija koji još tada nije bio došao na vlast u Italiji.

Ustav Talijanske uprave za Kvarner (Carta del Carnaro) bio je spoj anarhističkih, fašističkih i demokratskih republikanskih ideja. D’Annunzija se često smatra prethodnikom ideala i metoda talijanskog fašizma, kojem se divio i sam Mussolini.

Dana 12. studenoga 1920., Kraljevina Italija i Kraljevina SHS potpisuju Rapallski ugovor kojim obje strane priznaju „potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka i obavezuju se da će to vječno poštivati“. Tim aktom stvorena je Slobodna Država Rijeka koja će de facto postojati jednu godinu. Istočno predgrađe Rijeke – Sušak, koji je tada bio zaseban grad, i njegova luka pripale su Kraljevini SHS. Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile uključujući SAD, Francusku i Veliku Britaniju.

D’Annunzio drži govor na Korzu

Budući da D’Annunzio nije priznavao Rapalski ugovor, te je htio sam vladati Rijekom, najavio je rat Italiji. Dana 24. prosinca, talijanske regularne vojne postrojbe napadaju D’Annunzijeve legionare na Kantridi, zapadnom rubnom dijelu grada. Kako bi se osigurali od napada sa Sušaka, legionari su na sam Badnjak noću digli u zrak mostove na Rječini.

Talijanski ratni brod Andrea Doria ispalio je nekoliko projektila prema Guvernerovoj palači, u kojoj je D’Annunzio predsjedao, pri čemu je sam D’Annunzio bio lakše ranjen. Oružani sukobi trajali su pet dana. Poginula su 22 ardita (D’Annunzijevi legionari), 18 talijanskih redovnih vojnika i 5 civila. Ovaj je događaj u povijest ušao pod imenom Krvavi Božić.

D’Annunzijevi legionari započinju s povlačenjem iz Rijeke 5. siječnja 1921. godine, a sam D’Annunzio napušta grad zrakoplovom 13 dana kasnije.

Barikade u centru grada na Krvavi Božić 1920. godine

Godine 1921. održavaju se prvi parlamentarni izbori na kojima se suprotstavljaju autonomaši i nacionalni pro-talijanski blok. Autonomna stranka (uz podršku i većine glasova riječkih Hrvata) dobiva 6558, a nacionalni blok (fašistička, liberalna i demokratska stranka) 3443 glasova. Predsjednik Vlade postaje šef Autonomne stranke Riccardo Zanella.

Godine 1922. fašisti izvode puč (Mussolini 1922. godine dolazi na vlast i u samoj Italiji), a legalna Vlada bježi u obližnju Kraljevicu. Godine 1924. Rimskim ugovorom Kraljevina SHS pristaje na priključenje Rijeke Italiji, dok Vlada SDR taj čin smatra međunarodno pravno ništetnim te nastavlja djelovati u izgnanstvu.

Od tada pa do kapitulacije Italije, Rijeka se nalazi pod talijanskom vlašću, koja je imala posve negativne posljedice po lokalno hrvatsko stanovništvo, koje biva potlačeno i više nego prije. Naravno da ovdje ne staje križni put grada na Riječini, porazom sila Osovine mijenjaju se akteri na političkoj sceni, a fašistički teror zamjenjuje onaj komunistički.