Slavenska mitologija u Hrvata i njena transformacija

veles

O slavenskoj mitologiji nažalost postoji jako malo podataka koji su najčešće nedovoljni. Najstariji pisani podatak koji govori o vjeri Južnih Slavena je djelo bizantskog pisca Prokopija (550.godina „De Bello Gothico“) koji govori da su Slaveni poštovali jednog boga-gromovnika Peruna, gospodara svijeta kojem su prinosili žrtve. Stariji znanstvenici su kao glavni izvor o mitologiji smatrali narodnu poeziju i folklor.

No, postoji nekoliko knjiga koje govore o nekolicini slavenskih plemena i njihovim bogovima. U kronikama Thietmara od Merseburga s početka 11. stoljeća se opisuje hram u gradu Radagastu gdje se štovao bog Svarožić. Drugi važan dokument je napisan u 12. stoljeću, Chronica Slavorum, koju je napisao njemački svećenik Helmond. On spominje Črnoboga i Svantevida, najvažnijeg boga.

Najvažniji dokument dolazi od danskog kroničara Saxo Gramaticusa koji je u svojoj knjizi Gesta Danorum opisao rat koji se odvijao u 1168. godini, a vodili su ga danski kralj Waldemar i slavensko pleme. Tu je srušen hram Svantevida u gradu Arkoni na otoku Rügenu. Saxo je opširno opisao štovanje Svantevida i sve običaje povezane s njime. Četvrti važni dokument su 3 biografije njemačkog ratnika i biskupa Sv. Otte, koji je u 12. stoljeću vodio ekspedicije na prostorima gdje su živjela slavenska plemena, blizu Baltičkog mora. Prema njegovim podacima, glavni bog bio je Triglav.

Drveni kip Svantevida

Južni Slaveni su na Balkan donijeli brojna vjerovanja iz svoje domovine iza Karpata koja su se izmješala sa vjerovanjima i običajima starobalkanskih naroda. Poznato je da su stari Slaveni, kao i Kelti njegovali kult prema drveću i biljkama, te su modelirali i ukrašavali drveće rezbarijama. Knez Vladimir je 890. godine podigao više takvog svetog drveća koji su predstavljali bogove kao što su Perun, Kor, Dažbog, Simargl, Stribog… Kada su prihvatili kršćanstvo (to je trajalo od 8. do 9. stoljeća), knez je naredio da se drva posjeku i bace u rijeku.

Glavno božanstvo, odnosno bog neba je ujedinjavao dva principa – dobro i zlo. On je imao dvojnu prirodu, prva je Bjelobog, a druga Črnobog (Ljutbog, Zlobog, utjecaj kršćanstva). Kod Egipćana crni bogovi su Oziris i Izida (Isis), kod hindusa Šiva i Kali, zatim grčka Demetra, a u nekim kultovima Afrodita i Dioniz, te Vodan (germansko božanstvo), čak ima i pojava crne Bogorodice i Isusa u nekim lokalnim kultovima. Skoro se u svim mitologijama bogovi sudbine označavaju epitetom crn.

U poganskim mitologijama, crna božanstva nisu nužno bila zla. Slavenski Črnobog je kasnije postao zao demon kojeg je crkva izjednačila sa vragom. Prema Veselinu Čajkanoviću, vrag nije postojao u poganskim religijama europskih naroda. Budući da je bilo nužno da se uništi glavni bog starih religija, kršćani su Črnoboga proglasili zlim demonom i protivnikom Boga.

Osim što su vjerovali u zmajeve, vile, vještice itd., razvio se i kult Svaroga, boga sunca. Svarog se poštovao kod svih slavenskih plemena pod raznim imenima kao bog sunca i vatre. U zemljodjelskim kulturama značajno božanstvo je bila i boginja Mokoš. Ona je žensko božanstvo od vremena kada je dominirao matrijarhat. Poznat je i bog vjetra-Stribog. Stari Slaveni su slavili sezonske promjene, periodične promjene godišnjih doba (zima- bog Koledo, ljeto-Perun).

Osnovu slavenske mitologije prije svega čine animistička vjerovanja i magija, vjerovanje u demone i duhove, kult prema mrtvima, precima i kultno poštovanje bogova. Kod drevnih Slavena, od najranijih vremena važan kult je bio posvećen duhovima predaka.

Dolaskom kršćanstva stari poganski praznici su i dalje egzistirali, samo pod novim imenina, a kultovi prema bogovima su promjenjeni u svece (Mokoš – Sv. Petka, Stribog – Sv. Vlaho, Perun – Sv. Ilija). Tendencija kršćanske crkve je bila da eliminira prije svega velike bogove, tako da su manje važna bića ostavljena, kao što su duhovi.

Značajan progres u istraživanju slavenske mitologije započeo je prije tridesetak godina, najviše uz pomoć radova ruskog istraživača Vladimira Toporova, hrvatskog Radoslava Kačića i profesora etnologije Vitomira Belaja, te srpskog etnologa Veselina Čajkanovića.

Knjiga Velesa

Knjiga Velesa je kontroverzna knjiga (koju skoro svi znanstvenici smatraju falsifikatom) koja je smatrana autentičnim zapisom starih slavenskih religija od 9. stoljeća pr. Kr. do oko 9.stoljeća. Pisana je na ćirilici. No, originalna knjiga koja je napisana na drvenim daskama 22 cm dugim, 38 cm širokim i 0,5 cm debelim je izgubljena. Navodno je ponovno pronađena 1919. godine, te je 1941. godine ponovno izgubljena. 1919. godine poručnik u ruskoj vojsci Fedor Arturovič Izenbek je pronašao hrpu drvenih daski napisanih čudnim jezikom, u palači Kurakinsa, blizu Kharkova. Nakon što je njegova vojska izgubila, Isenbeck je otišao u Beograd gdje je 1923. pokušao prodati daske Beogradskom muzeju, no bezuspješno. Tada je 1925. godine otišao u Bruxeselles gdje je daske dao Yuriy P. Mirolyubovu. On ih je čuvao u svojoj kući i nije dopuštao nikome da ih gleda i izučava, zato se smatra da nisu autentične, tj. da su falsifikat ili da su izmjenjene. 14 godina je Mirolyubov slikao i transkribirao tekstove te je uspio prevesti skoro sve daske. 1941. Njemci su okupirali Brisel, a daske su izgubljene. Neki smatraju da su odnešene u Englesku, a drugi smatraju da su zapaljene.

Replika kontroverzne Velesove knjige

Prema Knjizi Velesa u 10.stoljeću pr. Kr. praslavenska plemena su živjela u “zemlji 7 rijeka iza mora.” Knjiga opisuje migraciju Slavena preko Sirije i Karpata dok ih je proganjao kralj Nabsur. Smjestili su se na Karpatima oko 5. stoljeća pr. Kr. Također se opisuju borbe protiv Gota, Huna, Rimljana i Grka. Knjiga završava kada se slaveni podaju pod normansku vlast.

Drvo svijeta, najčešće je bilo hrast ili bor. Mitološki simbol Drvo svijeta je bio veoma snažan u slavenskoj mitologiji dug niz godina, čak i poslije pokrštavanja. Tri razine univerzuma su bile smještena na drvu. Krošnja je predstavljala nebo, božansko mjesto, a stablo je predstavljalo svijet smrtnika. Svijet mrtvih je bilo lijepo mjesto, zeleno i vlažno, mjesto vječnog izvora. U folkloru se ova zemlja zvala Irij. Svijet bogova i smrtnika se nalazio u centru zemlje okružen morem, sa druge strane se nalazila zemlja mrtvih. Ptice bi svake zime odlazile tamo, a vraćale bi se na proljeće.

Jačanjem utjecaja kršćanske crkve na prostorima Hrvatske, većina postojećih svetišta bila su ili porušena ili su na tim mjestima izgrađena kršćanska svetišta. Na mnogim mjestima se još danas mogu prema topnimima prepoznati lokacije nekadašnjih svetišta i oblika staroslavenskih vjerovanja. Primjera je mnogo – Mokošica pored Dubrovnika, Perun brdo pored Lovrana, Volosko pored Opatije, Gerovo u Gorskom kotaru, Perun brod kod Podstrane i nebrojeni drugi. Osim samih toponima, kršćanska je crkva preimenovala određene lokacije koje su bile posvećene Perunu, Velesu, Morani, Mokoš, Svantevidu, prema svojim kršćanskim pandanima. Na mnogim lokacijama Perun je postao sv. Ilija, Jarilo je postao sv. Juraj, Svantevid je postao sv. Vid, Veles je postao sv. Mihovil, mada ne uvijek po tim pravilima.

Sv. Juraj ubija zmaja, kao što je nekad to činio Perun

Perun je glasio kao bog groma, i često se o njemu pričalo u kontekstu borbe sa zmajem, Črtom, kojem on odsjeca glavu, pandan tome je kršćanski mit o sv. Jurju koji također odsjeca glavu zmaju. Kod Hrvata je zadatak da priguši štovanje staroga pretkršćanskog gromopucateljskog boga dobio sv. Ilija.

Još jedan primjer je Mokoš. Ona je Perunova žena, ali i Velesova ljubavnica, pa je obično smještena uz neku vodu (zdenac,izvor, rijeku… voda je, naime, granica između svijeta živih i svijeta mrtvih, Peruna i Velesa); pola godine (pola dana) je gore kod muža, drugu polovicu dolje kod ljubavnika; posreduje između njih šaljući ljude u smrt. Andrej Pleterski je 1996. godine ustvrdio da su prigodom pokrštavanja na njezino mjesto u pravilu postavljali crkve posvećene kojoj od kršćanskih svetica, ponajviše Blaženoj Djevici Mariji koja je majka Božja, kao što je Mokoš majka Perunove djece.