Mađarska revolucija 1956. godine je bio mađarski nacionalni ustanak protiv sovjetske i komunističke okupacije s ciljem demokratizacije društva, koji je trajao od 23. listopada do 10. studenog 1956. godine.

Studenti i radnici izašli su 23. listopada 1956. na ulice Budimpešte, kako bi prosvjedovali protiv staljinizma i prisutnosti sovjetske vojske. Prosvjednici su mahali nacionalnim zastavama s kojih su bili izrezani komunistički simboli ostavljajući okrugle rupe u sredini zastava.

Ustanak je započeo u obliku studentskih i sindikalnih demonstracija, koje su okupile desetine tisuća ljudi dok su marširali prema središtu grada i zgradi parlamenta. Studentska delegacija ušla je u zgradu mađarskog radija, pokušavajući iznijeti svoje stavove i zahtjeve putem medija, to istog trenutka je uhićena.

Mnoštvo prosvjednika koje se nalazilo ispred zgrade zahtjevalo je puštanje uhićenika, na što je komunistička tajna policija ÁVH, koja je čuvala zgradu, odgovorila pucanjem po prosvjednicima. Jedan od studenata je poginuo, nakon čega su njegovo tijelo umotali u mađarsku zastavu i nosili kroz mnoštvo. To je bio početak revolucije. Kako su se vijesti o ovom događaju širile gradom, nasilje je počelo eskalirati diljem grada.

Mnoštvo je zapalilo cjelokupnu literaturu koja se nalazila u zgradi partijskog glasila, a posvuda u gradu počeli su se uništavati simboli komunizma. Još tijekom prvih dana prosvjeda rastavljen je Staljinov kip, simbol diktature, okupacije i strane komunističke vlasti.

Srušen Staljinov kip

Revolt se brzo proširio diljem zemlje i stara komunistička vlada je pala. Tisuće ljudi organizirale su se u paravojne skupine i borile se protiv komunističke policije i sovjetskih jedinica. Novonastalna radnička vijeća preuzela su kontrolu nad mađarskom Radničkom Narodnom Strankom i zahtjevala političke promjene.

Oformljena je nova vlada na čelu koje se našao reformist i bivši premijer Imre Nagy. Nova vlada formalno je ukinula tajnu policiju ÁVH, najavila namjeru da se povuče iz Varšavskog pakta, i obećala ponovnu uspostavu slobodnog izbornog sustava. Do kraja listopada borbe su uglavnom prestale te su se stvari polako počele vraćati u normalu.

Te promjene su bile alarm za totalitarnu vlast u Kremlju i ortodoksne komuniste u Mađarskoj. Stoga komunistički partijski sekretar János Kádár, napušta Budimpeštu i na istoku zemlje osniva takozvanu Radničku revolucionarnu vladu te poziva sovjetske trupe da pruže pomoć u ponovnom preuzimanju vlasti nad zemljom.

Odgovor SSSR-a nije trebalo dugo čekati, 4. studenog sovjetske vojne snage izašle su iz svojih vojarni koje su se nalazile diljem Mađarske i krenule prema Budimpešti i ostalim manjim središtima u zemlji. Počinju neravnopravne borbe između tenkova koji pucaju na sve što se miče i boraca za slobodu naoružanih samo lakim i improviziranim naoružanjem.

Uništen sovjetski tenk T-54

Mađarski otpor trajao je do 10. studenog. Preko 2.500 Mađara i oko 700 sovjetskih vojnika ubijeno je u sukobima, a oko 200.000 Mađara otišlo je u izbjeglištvo. Uslijedila su masovna uhićenja i progoni koji su trajali mjesecima.

Imre Nagy i dio vlade sklonili su se u jugoslavensko veleposlanstvo u Budimpešti i zatražili azil. Posredovanjem jugoslavenske vlade postignut je pismeni sporazum o prestanku azila Imre Nagya uz obvezu mađarskih komunističkih vlasti da neće politički goniti sudionike budimpeštanskog ustanka koji su se sklonili u zgradu jugoslavenskog veleposlanstva. No, iste večeri Nagy je uhićen i odveden. Svi su internirani u Rumunjsku i ondje predani Sovjetima, a većina je ondje i smaknuta. János Kádár, između ostalog na Titov savjet, postavljen je za novog premijera.

Sovjeti su potom Nagya vratili u Mađarsku, gdje je potajno suđen za organiziranje svrgavanja vlasti i izdaju. Proglasili su ga krivim i osudili na smrt vješanjem, te je pogubljen u lipnju 1958. godine. Njegovo suđenje i pogubljenje objelodanjeni su tek nakon što je kazna izvršena.

Imre Nagy, osuđen i pogubljen od strane komunističkih vlasti 15. lipnja 1958. godine

Nagy je pokopan, zajedno sa suoptuženicima, u zatvorskom dvorištu gdje je i pogubljen. Godinama kasnije njegovo tijelo je iskopano i preseljeno u zabačeni kutak javnog budimpeštanskog groblja, licem okrenutim prema dolje, s rukama i nogama vezanim bodljikavom žicom.

Budimpeštanski ustanak bio je prvi ozbiljniji revolt i neuspjela revolucija protiv komunističke hegemonije u srednjim i istočnim zemljama Europe nakon završetka Drugog svjetskog rata. Unatoč tome što je desetljećima bilo zabranjivano u Mađarskoj uopće govoriti o tim događajima, mađarski ponos i domoljublje postali su simbol otpora komunizmu mnogima i u drugim zemljama. 1966. godine, čitavih deset godina nakon mađarske revolucije, talijanski novinar Pier Francesco Pingitore napisao je čuvenu pjesmu Avanti Ragazzi di Budapest, koja je postala iznimno popularna u nadolazećim desetljećima.