Sloboda Tibetu – a što je s nama?

dalai-lama

Tibet je poznat kao zemlja sa najvišom prosječnom nadmorskom visinom na svijetu. To je dom Tibetanaca. Tibetanci su jedinstveni ljudi, uglavnom zahvaljujući tome što su kroz povijest bili zaštićeni od vanjskih utjecaja zbog geografskog položaja svoje zemlje. Oni prakticiraju svoj oblik budizma, poznati su po svojima samostanima i budističkim redovima koji se nalaze u planinskim masivima.

Tibetansku neovisnost prekinuli su Kinezi 1950. godine. Devet godina kasnije Tibetanci su pokušali oduprijeti se toj okupaciji, ali uzalud. Dalaj Lama, tibetanski duhovni i politički vođa, bio je prisiljen otići iz zemlje te je stvorio vladu u egzilu. Komunistička i kasnije pseudokomunistička vlast u Kini, u kojoj dominiraju Han Kinezi, uspostavila je čvrstu vlast u Tibetu. Tibet je znatno propatio kroz kinesku kulturnu revoluciju šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Danas je Tibet autonomna regija u sklopu Kine. U praksi, predsjednik tibetanske regije je ništa drugo nego poslušnik vlade u Pekingu. Tibet nema pravo na iskazivanje vlastitih političkih stavova bez dozvole Kine, politički disidenti koji traže neovisnost Tibeta ušutkani su, mnogi i najdrastičnijim metodama. Kina drži Tibet na uzici, a od nedavno kineska vlast se počela koristiti još jednom metodom kako bi slomila duh tvrdoglavih Tibetanaca. Kinezi podupiru migraciju svojih sunarodnjaka u Tibet, razlog ove migracije je stvoriti miješanu tibetansku populaciju koja više neće u tolikoj mjeri biti lojalna Tibetu već će biti lojalnija Pekingu.

Kako je tretman Tibetanaca pod kineskom vlašću postao sve očitiji ljudima u zapadnoj hemisferi, sve glasniji su postali i protesti na Zapadu protiv te kineske politike. Fraza „Sloboda Tibetu“ postala je poprilično popularna među liberalima, pa i mnogim drugima. Kineska metoda kulturnog ugnjetavanja u kombinaciji s imigracijom kineske populacije od strane mnogih je nazvana „kulturnim genocidom“.

Na temu te imigracije, Dalaj Lama je rekao slijedeće: „…neograničeni priljev kineskih imigranata u Tibet, što ima za posljedicu uništenje tibetanskog kulturnog i vjerskog identiteta i reduciranje Tibetanaca na beznačajnu manjinu u njihovoj vlastitoj zemlji, ravno je politici kulturnog genocida.“

Ako Tibet ne može izjašnjavati svoje političke stavove, ne može se zalagati za svoju neovisnost, ne može imati kontrolu nad svojim političkim i javnim životom, te ne može garantirati da njegovo domicilno stanovništvo neće biti preplavljeno Han Kinezima i pretvoreno u manjinu, što može biti konačni rezultat? Mogu li ljudi svedeni na manjinu i bez prava odlučivanja o vlastitoj sudbini preživjeti? Odgovor Tibetanaca, kao i mnogih liberala u Europi i Americi je jasan – ne mogu.

Liberali se užasavaju činjenice da se takav jedinstven narod poput Tibetanaca nalazi na putu ka uništenju. Nema vojnih odreda smrti i masovnih egzekucija, međutim politika kineske vlade vodi ka uništenju tibetanske kulture i tibetanskog naroda. Tibet bi trebao imati pravo na samoopredjeljenje.

Ali, zar nemamo i mi u Europi isto takvo pravo? Korištenje istih argumenata koje liberali koriste za tibetansku neovisnost, ali ovaj puta primjenjujući te argumente za očuvanje europskih naroda, uzrokovati će salve osuda i napada od strane tih istih liberala koji žele očuvati Tibet i Tibetance, ali ne žele očuvati europske narode od iste sudbine koja čeka Tibetance. Odjednom, u njihovim mislima imigracija prestaje biti oružje u rukama određenih elita i vlasti. Odjednom, zatiranje kulture naroda i zabranjivanje tradicionalnih simbola, artefakata i običaja više nije začetak kulturnog genocida, čak štoviše nazivaju to senzibiliziranjem društva i tolerancijom prema različitosti.

Da, različitosti. Različitost njima zapravo znači manje europski, manje bijeli. Da im je doista stalo do očuvanja različitosti, zalagali bi se za podizanje ograda i ograničenja migracija kako bi se zaštitilo ono što je jedinstveno, jer bez jedinstvenog nema ni različitosti. Ako su Tibetanci vrijedni tog truda, ako su oni vrijedni spašavanja, zar nisu spašavanja vrijedni i Nijemci, Šveđani, Španjolci, pa jednog dana i Hrvati?

Kada se tibetansko stanovništvo imigracijom pretvara u kinesko, onda to nazivaju genocidom. Kada europsko stanovništvo zamjenjuju afričkim, azijskim, arapskim, onda za to koriste riječi različitost i multikulturalnost. Taj dvostruki standard i licemjerje nas ubija. Statistike ne lažu, prijeti nam polagano i sigurno uništenje. Za taj proces postoji riječ – genocid.

Autor: Ivica Mandekić