Smrt slavenskog princa Niklota i propast slavenskog kraljevstva

Spomenik Niklotu (Izvor: Wikimedia Commons)
Spomenik Niklotu u gradu Meckleburg (Izvor: Wikimedia Commons)

Stare germanske kronike i sage o danskim kraljevima, opisale su smrt princa Niklota 1160. godine. Kao veliki ratnik, Niklota nisu mogli pobijediti na uobičajen način, već ubiti na prijevaru. Njegovi glavni neprijatelji, Saksonci, preobučeni u seljake opkolili su velikog vojskovođu i ubili ga.

Detalje događaja opisao je germanski kroničar Helmold von Bosau u svom djelu Slavenska kronika:

I on izađe s nekoliko izabranih muževa i vrebaše u zasjedi blizu vojvodine vojske [saksonskog vojvode Henrika]. Sluge izađoše iz vojvodinog tabora skupljati žito i dođoše blizu zasjede. Pomiješani sa slugama također su izašli i vitezovi, njih oko 60, svi s navučenim oklopima ispod vanjske odjeće. Ne primijetivši to, Niklot pojuri na najbržem konju kroz njih, s namjerom da jednog od njih pregazi. Ali njegovo koplje, udarajući u oklop odskoči u uzaludnom udarcu. Kada se pokušao vratiti među svoje ljude, bio je okružen i ubijen, ostavši bez pomoći ijednog od svojih ljudi. Njegovu glavu prepoznaše i donesoše u logor na čuđenje mnogih da je jedan tako veliki čovjek jedini pao iz svog društva, uz Božju pomoć.

Kad su njegovi sinovi čuli za smrt svog oca, oni zapališe utvrdu Werle i sakriše se u šumu, prebacivši prethodno svoje obitelji na brodove.

Niklotovi sinovi nisu naslijedili hrabrost i odvažnost svog oca, a jedan od njih, Pribislav, kasnije će postati i veliki izdajnik, prepustivši svoj narod neprijateljima i odričući se vjere svojih predaka:

Nakon što je uništio čitavu zemlju, vojvoda je započeo s obnovom i građenjem utvrde Schwerin. Na mjestu zapovjednika garnizona postavi on izvjesnog Guncelina, ratobornog čovjeka. Niklotovi sinovi vratiše se pod vojvodino okrilje i on im pokloni Werle i svu tu zemlju.

Gotovo istim riječima opisana je Niklotova smrt i u Djelima Danaca kroničara Saxa Grammaticusa:

Tada saksonski oklopnici osmisliše drsko ratno lukavstvo da osvete ovaj napad: oni sakriše svoju ratnu opremu i navukoše prljavu, iznošenu odjeću iznad oklopa; zatim počeše sa žetvom žita, pretvarajući se da skupljaju hranu. A kad je jedna skupina Venda, predvođena Niklotom, izletjela iz svojih skrovišta da ih pobije, ovi skočiše brzo na konje, zamijeniše srpove mačevima i pobiše ih. Niklotovu odsječenu glavu odnijeli su na koplju u svoj tabor; taj prizor oduševio je obje vojske.

Niklota nije napala samo saksonska vojska, već je ona bila udružena s danskom. One su zajedničkim snagama ratovale protiv Slavena, pri čemu su Danci radili jer su Slaveni „skoro trećinu zemlje pretvorili u opustošenu divljinu,“ dok je saksonski kralj Henry ušao u savez isključivo zbog velike zarade i mogućnosti da osvoji susjednu zemlju.

Niklotova smrt, Theodor Schlöpke (Izvor: Wikimedia Commons)

Neupitno je da Vende, jedno od slavenskih plemena, nije bilo lako savladati, a pad slavenskih plemena nastupio je tek nakon Niklotove smrti te potpadanjem pod utjecaj kršćanstva.

Kršćanstvu su pristupili sami slavenski kneževi, zbog čega su oslabile veze među članovima uže obitelji, a potom između vladara i naroda koji se uporno državo vjerovanja svojih predaka. Mnogi od slavenskih vladara uskoro su počeli sklapati saveze s Germanima, pa se u konačnici i okrenuli protiv vlastitog plemena.

Jedan od njih bio je upravo Niklotov sin Pribislav, koji je osim mržnje prema Slavenima gajio i veliku mržnju prema vlastitom ocu [Saxo Grammaticus]:

Njegov sin Pribislav, kojeg protjeraše iz otadžbine i koji bijaše prebjegao Dancima, jer je volio kršćanstvo, a gnušao se poganskog bezvjerja, sjedio je i jeo kad je vijest stigla do njega. Na trenutak on ostavi hranu, obori glavu s rukom ispod obraza, a onda reče kako je to zapravo jedino ispravno – da jedan takav bogohulnik, kakav je bio njegov otac, pogine na takav način, na užas i upozorenje drugima. Zatim odagna misli te se okrenu ka svojim prijateljima za stolom, s onim istim uveseljavajućim osmjehom i veselim umom koji su ga krasili…

On također nije imao prevelikog sažaljenja prema svojoj otadžbini, naprotiv; dok su mu druga dva naroda pljačkala zemlju, on je bio upravo taj koji im je pokazivao put i poticao ih da to čine.

Biskup Absalon ruši kip Svetovida u Arkoni (Izvor: Wikimedia Commons)

Saxo je opisao i kako se Pribislav ponudio da bude pratnja biskupu Absalonu, koji je pod vladavinom kralja Valdemara bio izaslanik kod kralja Henryja. Absalon i Valdemar poznati su kao osvajači posljednje slavenske utvrde Arkone, na današnjem otoku Rügenu u Njemačkoj, kao i rušitelji tamošnjeg hrama slavenskom bogu Svetovidu 1168. godine.

Prema povijesnim zapisima, Pribislav je bio jedan od predvodnika rata protiv Rujana – posljednjeg slavenskog plemena koje je odbijalo prihvatiti kršćanstvo. Za svoju izdaju i suradnju s ubojicama vlastitog oca, dobio je titulu grofa od Mecklenburga, a kasnije je hodočastio prema Jeruzalemu s kraljem Henryjem.

Nakon pada Niklota, germanska plemena ubrzo su uništila slavenske gradove, utvrde i svetišta te se mačem nametnula nova religija slijedom koje je veliki dio identiteta staroslavenskih naroda poprimio jedan drugačiji oblik, a u kojem se još uvijek oslikavaju mnoge stare svetinje i vjerovanja, s nešto drugačijim običajima.

Autor: Tribun