Pojam no-go zone pojavio se prije nekoliko godina u Švedskoj te je služio kao naziv za predgrađa naseljena uglavnom imigrantima, a u kojima su scene kriminala i nasilja bile učestale. Također, u tim područjima i sama policija imala je velikih problema s održavanjem zakona.

Ovaj pojam odmah je naišao na kritiku od strane brojnih političara i medija, dok su policijski dužnosnici, koji su bili direknto suočeni sa stvarnošću, priznali kako je pojam i ono što stoji iza njega surova realnost nekoć mirne zemlje.

Da bi se stvorio prividni osjećaj sigurnosti, nekvalificirani šefovi policije, postavljeni na mjesta od strane jednako nesposobnih političara, nazivali su ove lokacije „zonama isključenja,‟ pri čemu je definicja ovog opisa bila da su to područja za čije takvo stanje krivnju snose lokalna zajednica i švedski narod. Političari i mlohavi policijski šefovi nisu željeli krivnju preuzeti na sebe.

No, pojmovi su najmanje bitni u čitavoj priči, jer ono bitno svi izbjegavaju, a to je da se situacija iz godine u godinu samo pogoršava. To se događa i u štokholmskom predgrađu Rinkeby, koje je ovih dana uspoređeno s ratnom zonom, kao što su bile one u Bejrutu ili pak nekim južnoameričkim zemljama.

Međutim, usporedba začudo nije došla od nekog desničarskog internet-aktiviste, već od strane Lise Tamm, koja je početkom ove godine postala vodeća ličnost Nacionalne jedinice za suzbijanje međunarodnog i organiziranog kriminala.

Rinkeby je gotovo kao ratna zona. Kada tamo djeluje policija, oni djeluju kao oružana sila,izjavila je Tamm.

I onda sam pomislila: Što su učinili u Kolumbiji kad su razoružali gerilsku skupinu FARC, što su učinili u El Salvadoru kad je završio rat? Što su učinili u drugim dijelovima svijeta gdje su imali slične takve velike probleme mnogo, mnogo godina’ Postoji li rješenje?‟, postavila si je pitanja Tamm.

Ironično, gerilska skupina FARC je još uvijek aktivna, ali znatno oslabljena nakon što su snage kolumbijske vlade uz vojnu podršku SAD-a eliminirale mnoge vođe te napale njihove baze. Međutim, u jednoj zatucanoj Švedskoj poprilično je besmisleno, ako ne i „teoretično-zavjerski‟ govoriti o građanskom ratu prije nego li je on uopće počeo. No, sve ide ka tom smjeru.

Iako jedino drastične mjere mogu biti jedini konkretan odgovor na ekstremne situacije, u nadrealnoj Švedskoj, domaći političari kao rješenje će provesti uobičajeno bizarne mjere. Jedna od takvih već je svojedobno isprobana, nuđenjem jeftine kave u zamjenu za pristojno ponašanje.

Autor: Aleksandar Rigačev