Svjetska banka na trenutak se prebacila iz sustavnog međunarodnog profiterstva u ulogu „vidovitog Milana“, predviđajući kako će oko 143 milijuna ljudi do 2050. godine biti prisiljeno migrirati zbog „klimatskih promjena.“

U svom izvještaju, krajnje filantropski orijentirana Svjetska banka tvrdi kako će interne migracije biti još ozbiljniji problem od međunarodne migracije, nakon što „suše, neuspjeli usjevi, podizanje razine mora i oluje“ odvedu desetke milijuna ljudi iz njihovih domova, kako bi se naselili u drugim krajevima njihove regije.

Prije svega, Svjetska banka misli na sub-saharsku Afriku, južnu Aziju i latinsku Ameriku. U izvještaju se navodi upozorenje da „ukoliko ne budu poduzete hitne klimatske i razvojne akcije, ove tri regije mogle bi se suočiti s preko 140 milijuna internih migranata do 2050.“ Dakako, kojim bi se to specificiranim mjerama trebalo zaustaviti navodne „klimatske promjene“, nije navedeno.

Pored toga, očigledna je i upotreba biranih riječi, budući da se Svjetska banka unatoč „prognozi“ upustila u izvještavanje o tobožnjim „činjeničnim podacima“, koji tek daju naslutiti da sama banka ima neke nakane. Ponajprije tu za oko zapinje poprilično specificirana brojka migranata, za što bi se moglo reći da je riječ ili o izmišljanju ili pak o planiranju.

Ali još uvijek postoji izlaz: zajedničkim djelovanjem, uključujući globalne napore u smanjivanju emisija stakleničkih plinova, zajedno s ogromnim planiranjem razvoja na razini zemalja, broj ljudi prisiljenih na seljenje mogao bi se smanjiti za 80 posto – ili za 100 milijuna ljudi,“ tvrde iz Svjetske banke.

Sama kampanja Svjetske banke neodoljivo podsjeća na poznate reklame „Ako nazovete odmah, dobit ćete i set noževa“, iako su pokloni izostavljeni u izvještaju.

Međutim, na kraju izvještaja dolazi „kvaka“: „Investirajte sada kako bi se unaprijedilo razumijevanje interne klimatske migracije. Prozor prilika još je otvoren kako bi se osigurala elastičnost za sve – ali ne zadugo.

U ovo doba beskrupuloznog profiterstva i manijakalnog izvrtanja svega što se smatra normalnim, čini se kako bi javnost bankare i njihove institucije trebale poimati kao filantropske, odnosno one, koje tobože vode brigu o malom čovjeku. Čovjeku ili profitu?