Vjerojatno najodvratnija navika općenito sebičnih ovisnika košta hrvatske „pljugere“ godišnje preko 11 milijardi kuna, oko 3000 novo oboljelih samo od raka pluća te 2000 umrlih od iste bolesti. Jeste li svjesni razmjera?

U Hrvatskoj puši nešto manje od 30 posto stanovništva, po čemu smo zauzeli „ponosno“ drugo mjesto u Europi iza Mađara. Godišnje se regularnim putem proda oko 400 milijuna kutija „tumora“, a ilegalno još oko 80 milijuna istih. Rezultat svega je da svaki pušač godišnje u prosjeku baci oko 10.000 kuna u dim u žestokoj utrci za dobivanjem neke od najgorih bolesti.

Bolesti kao posljedica pušenja naravno ima bezbroj. Pritom samo od raka pluća godišnje oboli oko 3000 ljudi, od kojih 90 posto čine aktivni i pasivni pušači, od čega su posljednji uglavnom žrtve spomenute sebičnosti ovisnika. Nerijetko su to djeca roditelja pušača, dok mi istovremeno volimo cmizdriti o demografskim problemima i izumiranju.

Oko 2000 umrlih godišnje od raka pluća „šlag“ su na torti ove ljudske gluposti, u kojoj se danas očituje i takozvana „uvrijeđenost“ kada se tome pridoda ovaj epitet. Pušenje je za mnoge – privatna stvar – poput religije, pa se u to ne smije dirati.

U eri svih (ne)mogućih teorija zavjera i okrivljavanja drugih za vlastite probleme, počevši od onih „sve nas truju“ i „političari su sve sje…i“, mnogi su ipak skrenuli s puta, pa se licemjerno brane „teškim životnim situacijama“ i „povećanim stresom“, dok oni s ozbiljnijim umnim problemima tvrde kako im je to „jedini preostali užitak“.

Hm, ova „kavanska nacija“ zdušnih posjetitelja sportskih kladionica, dežurnih pljuvača i pesimista zbilja je na dobrom putu ka samouništenju, za koje su nekako uvijek krivi „oni drugi“.

U svoj navodnoj neimaštini, upravo oni koji zarađuju mimimalce ili su čak nezaposleni, česti su dio ove skupine. Apsurd i ironija moraju biti potpuni, jer danas je izgleda ljudski stremiti ka samouništenju.

Državni aparat također se uključio u kolektivno cmizdrenje, pa je nedavno dodatno povisio cijene zdravstvenih usluga za one bez dopunskog osiguranja, kako bi se pokrile rupe ionako degradiranog i poluraspadnutog sustava.

Jesu li doista samo neki drugi krivi ili „zaslužni“ za našu bijedu, za apatično ozračje ispunjeno sustavnim kolektivnim pesimizmom i zavisti? Kada bi bilo posla, dobrih plaća, bi li se to promijenilo na bolje? Mnogi od nas to bismo željeli vidjeti i doživjeti.

S obzirom na uobičajeno zatvoreni začarani krug priča o ovisnosti, domaći zaostali mentalitet i zbog gustog kancerogenog dima, nekako je teško vidjeti ikakvo svijetlo na kraju tunela. Osim možda ono nadolazećeg vlaka.

Ako jeste jedan od „pljugera“, ne dajte se uvrijediti zbog napisanog. Kad netko svjesno plaća uništavanje vlastitog zdravlja, to se ne može nazvati ničim drugim nego glupošću. Netko vas s vremena na vrijeme treba provocirati, a mi kao malo drugačiji medij to imamo običaj raditi iz razloga koje mnogi niti ne shvaćaju.