Vejske povede – zaboravljene ranohrvatske legende

17968934

Glavni i najstariji dio ranočakavske kulturne baštine iz srednjovjekovnog Kvarnera, uz već poznatu Bašćansku ploču su desetak legendi iz mitskog ciklusa „Vêyske Povêde“, gdje je za njih 7 u predaji manje-više očuvan suvisli sadržaj davnih zbivanja. Taj epski ciklus je prastarog, dijelom antičkog iskona i najstariji je primjer ranohrvatske pučke književnosti iz kolektivnog nacionalnog pamćenja, pa bogatstvom i složenim stilom daleko odskače iznad inih seljačkih bajki i znatno je bliži nordijskim Sagama, te starogrčkoj Ilijadi i Odiseji. Pojedine slične prastare legende poznate su i bar dijelom objavljene još iz dalmatinskih Poljica, Duvanjskog polja i Hrvatskog Zagorja, a postojale su i drugdje u Hrvatskoj gdje su zanemarene i neistražene jer se dosad nisu uklapale u ideološke jugodogme, pa su dijelom već nestale u zaboravu.

U dosadašnjim prikazima jugoslavista o starohrvatskoj predkršćanskoj mitologiji smatralo se da Hrvati, kao ni ostali Slaveni nemaju i ne mogu imati nikakve starije predaje prije srednjega vijeka, pa su zato kod nas unaprijed ideološki odbacivane kao strane (romanske, germanske i ine) sve takve pučke legende kojih je sadržaj bio pomorski ili neslavenski. U našoj starijoj književnosti se iz domaće pučke predaje, osobito u primorju i na otocima spominju i neki antički motivi. Kako za njih nije bilo povijesno-etnoloških razrada osim tek književnog navoda, takvi su većinom smatrani srednjovjekim stranim unosom talijanskog podrijetla iz doba venecijanske vlasti. Između naše kontinentalne i jadranske mitologije postoji niz jasnih tipoloških razlika uvjetovanih drugačijim podrijetlom, pradomovinom i starošću pripadnih populacija.

Besmisao stalnih jugodogmatskih naklapanja o bezuvjetno srednjovjekovnoj mitologiji kod Hrvata, pokazuju nalazi i zapisi bogatog ranohrvatskog ciklusa krčkih legendi „Vêyske Povêde“, koji obuhvaća desetak opsežnih epskih legendi u velikom rasponu od naše halkolitske prapovijesti preko antike sve do srednjega vijeka. One su u hrvatskoj narodnoj predaji dosad najjači pučki koncentrat ranoga povijesnog sjećanja i one nam bar dijelom donose stvarne tragove pradavnih zbivanja. Već po svojem arhaičnom jeziku, složenom stilu i sadržajnom bogatstvu, te ranočakavske legende nemaju užih veza sa skromnim seljačkim bajkama unutarnjeg Balkana, nego su jasan odraz više društvene nadgradnje i antičke urbano-pomorske civilizacije jadranskih predaka.

U njima se znatnim dijelom opisuju pradavne selidbe i plovidbe, borbe s antičkim i prapovijesnim narodima, pa i najraniji predhistorijski mitovi i rituali još iz neolita. Zato su te ranohrvatske legende bar dijelom bliže praindoeuropskim mitovima, osobito nordijskim Sagama i starogrčkim epovima, a po nekim motivima i imenima mitskih likova dijelom naliče na staroindijske Vede i ranoiransku Avestu. To je očito posebni jadranski mitski sustav o našoj prapovijesti, teogoniji, kozmologiji i prekomorskim plovidbama, pa se ove legende nikako ne mogu nagurati u donedavno šablonsko jugoslavenstvo i zaslužuju punu pozornost za svestrana poredbena proučavanja. Stoga se „Vêyske Povêde“ mogu smatrati najranijim poznatim začetkom hrvatske pučke književnosti očuvane narodnom predajom, pa u našoj etnologiji i književnoj povijesti imaju slično iznimno značenje, kao i njihov ranočakavski pradijalekt (Gan-Veyãn) u starohrvatskom jezikoslovlju.

Prve zapise o takvim legendama na Krku daje već odavna poznati Alberto Fortis 1774. godine (npr. Legende o Korintiji i o Tatarima), ali su potom one u 20. stoljeću ideološki odbačene i zanemarene. Pritom su za njihovu dosadašnju neistraženost i prepuštenost zaboravu izravno krivi dogmatski jugoslavisti, pa su na većini jadranskih otoka dosad već nestale u zaboravu. Kako ove legende povijesno i sadržajno znatnim dijelom obuhvaćaju antičke i pomorske teme koje se nikako ne uklapaju u donedavne dogme jugoslavenstva, one su apriori odbačene kao „tuđe“ romansko naslijeđe. Tek malobrojni domaći intelektualci dosad su se usudili te Vejske legende bar dijelom prikazati manje-više ozbiljno i objektivno-analitički kao stvarni povijesni odraz ranohrvatske čakavske etnokulture. Medju rjeđima su takvi iz otoka Krka bili prof.dr. Nikola Čubranić, prof. Vinko Dorčić, prof. Mihovil Lovrić i pučki pjesnik Fabian Tomašić–Velnić, te spomenuti S.K. Sakač u Zagorju koji su dosad najviše doprinesli bar njihovoj dijelomičnoj objavi i provizornom proučavanju.

Zbog iznimne nacionalne vrijednosti za ranohrvatski jezik i našu prvobitnu etnokulturu, pri obradi građe kroz proteklih sedamdesetak godina je uložen maksimalan mogući trud u prikupljanje i rekonstrukciju Vejskih legendi, koje pripadaju iskonskim korijenima prahrvatske uljudbe i naše rane književnosti. Zato se pri ovom sustavnom popisivanju pučkih legendi i mitova na Kvarneru nastojalo dosad svaku uvrštenu legendu dobro i višekratno provjeriti kod više informatora, tj. bar od tri do desetak kazivača koji su korisno poslužili za dopunu sadržaja svakog zbivanja, te za potvrdu imena glavnih likova i mjesta zbivanja. Time su dobiveni primjerni arhaični tekstovi ranočakavskog pradijalekta koji se najviše razlikuju od današnje polučakavske mješavine i pogotovo od novoštokavskog jezika, jer sadrže najmanje jugoslavenskih balkanizama i novotalijanskih romanizama, pa su zato najbliži ranočakavskom govoru srednjovjekovnog Kvarnera. Takvom kompleksnom razradom se za poneke legende uspjelo rekonstruirati opsežni i dosta cjeloviti redoslijed epskih zbivanja, npr. „Povêda ud_Mantràtje tar_slova Šalamunòva“, „Povêda ud_Matânih navakÿreh tar_Urih-Kworÿta“ i „Povêda ud_Cavjèneh keròlih tar_orkatûrih“, a za većinu inih legendi obnovljen je tek glavni sadržaj sa skromnijim opisom radnje. Za tri preostale legende koje su dosad dijelom izgubljene i zaboravljene, uspjelo se doznati samo njihov približan naslov i poneke odlomke o glavnim likovima ili mjestu zbivanja, ali je njihova suvisla radnja dosad većinom zaboravljena i nepovezana, npr. „Povêda ud_Yndrah kadÿ parsjùte restû“, „Povêda ud_Bakodlâka tar_mîćeh Malÿtjah“ i „Povêda ud_Macarôla tar_škacavèrneg peškatûra“.

Zato ovi selektirani tekstovi u sedam bolje očuvanih Vejskih legendi (od desetak poznatih po naslovu), uz Bašćansku ploču tvore razmjerno najarhaičnije uzorke ranohrvatskog srednjovjekovnog jezika i naše prve pučke književnosti. Ovi mitski tekstovi leksički i gramatički bi bar dijelom odgovarali stanju pučkoga ranohrvatskog jezika negdje iz 7. do 9. stoljeća, pa je to (bar zasad) prvi poznati i razmjerno dobro očuvani začetak ranohrvatske književnosti uglavnom starije od jednog tisućljeća. Također imena i zbivanja očuvana u tim legendama su dosad razmjerno najstarija u našoj narodnoj tradiciji, jer obuhvaćaju široko razdoblje od prapovijesti i rane antike do srednjeg vijeka, kada se ove legende prekidaju i završavaju. Kasnije mlađe i skromnije priče iz novog vijeka na Kvarneru (npr. o mletačkim galiotima, o ličkim borbama s Turcima, o epidemiji kolere i slične) uglavnom su već na mlađoj polučakavštini, a niti po stilu i sadržaju više ne pripadaju klasičnom epskom ciklusu „Vêyske Povêde“.

Većina Vejskih legendi zbiva se pretežno na sjeveroistočnom Jadranu (Sinjemôri), ali se neke pružaju i šire kroz Sredozemlje (Velemôri), a pojedine pomorske legende dosežu na istok do Egejskog i Crnog mora (Garskemôri tar Tjarnemôri) i na zapad sve do Gibraltara i Atlantika (Buke Zahõjne tar Kulàp Semerãn) pa još istočnije do Indije (Yndre tar_Sionkulàp). Među pojedinim osobnim imenima u tim legendama su razmjerno najčešći vjerski i mitski likovi, ali se u njima navodi i nekoliko sigurno potvrđenih povijesnih osoba: npr. starohrvatski kralj Zminivêr (Dmitar Zvonimir, 1976-1089), ugarsko-hrvatski kralj Bela III. (1235-1270) i ban Ivan VII. Frankopan. Osim ovih je najčešći polupovijesni lik tu bio legendarni Harvâtje Marjakÿr (admiral Hrvoje) koji je kao ranohrvatski admiral ponovljen kroz dvije pomorske legende: o plovidbi Matana, pa o Crvenim kraljevima. To je vjerojatno simboličko ime tj. stari zajednički naslov ranohrvatskih admirala. S tim u vezi je također znakovito da je u pisanim izvorima iz starohrvatskog kraljevstva Trpimirovića, hrvatski admiral ili „dux Marianorum“ imao po važnosti drugo mjesto u državi, istog ili većeg ranga od banova, pa su tada bivši admirali nerijetko postajali hrvatskim kraljevima. Iz svega spomenutog slijedi da je prastara i zamalo već zaboravljena titula ranohrvatskog admirala (marjakÿr) kod nas bila podjednako stara kao i titula hrvatskog bana.

Tematski i jezično, Veyske Povêde su nedvojbeno najstarija skupina hrvatskih legendi i ujedno jedna od najopsežnijih u našoj pučkoj književnosti. Blizu polovice tih legendi tj. njih četiri, uglavnom obuhvaćaju pomorske teme (Legende o Matanima, o kitolovcima, o Indiji, o ribolovu), a i većina ostalih bar dijelom sadrže poneke pomorske motive. Ta opsežna pomorska tematika je jasan i nedvojben odraz ranog iskona i posebne biogenetike primorskih Hrvata. Nasuprot tome, od svih Vejskih legendi, samo dvije sadrže poneke motive iz seljačkog života i poljodjelstva: Legenda o Kišnom duhu odnosi se na južne sredozemne poljodjelce, a jedino Legenda o biku i patuljcima bar dijelom podsjeća na naše kopnene seljačke bajke i zbiva se u šumama, ali je njezin glavni lik ipak mediteranski bik kao baština rimskog mitraizma.

Po vjerojatnom vremenskom slijedu mogu se krčke legende poredati u iduće 3 skupine:

a) Najraniji predhistorijski mitovi praindoeuropskog iskona iz neolita i halkolita obuhvaćaju stvaranje svijeta i predpovijesne animističke obrede:

1. „Povêda ud_Mantràtje tar_slôva Šalamunòva“ (Legenda o aždaji i znaku Salomonovu: stvaranje svijeta i indoiranske borbe bogova sa zmajevima) i
2. „Povêda ud_Hayebâja tar_mâtra ud_dazdjà“ (Legenda o Kišom duhu i zazivu kiše: opis „mantranja” za prizivanje kiše u sušno doba). Povijesna dokumentarnost tih ranih legendi je skromna jer uglavnom ne spominju stvarne dogođaje, nego tek simbolične sadržaje u prenesenom smislu.

b) Klasične legende su antičkog podrijetla iz starog vijeka, koje su povijesno i etnogenetski bitne, jer nas upućuju na neke tragove davnog boravka i gibanja naših antičkih predaka u starom vijeku:

3. „Povêda ud_Matâneh navakÿrah tar_Urih-Kvorÿta“ (Legenda o pomorskim Mitanima i gradu Korintija: opisi odisejske plovidbe naše mornarice „preko 7 mora“ kroz antičko Sredozemlje i rane borbe kod Troje i Korinta),
4. „Povêda ud_Yndrah kadÿ parsjùte restû“ (Legenda o Indiji gdje rastu pršuti) i
5. „Povêda ud_Bakodlâka tar_mîćeh Malÿtjah“ (Legenda o Prabiku i sitnim patuljcima: predkršćanski fragmenti poganskog rituala iz rimskog doba kao odraz arianskog mitraizma).

c) Najmlađe srednjovjekovne legende uglavnom su iz doba starohrvatskog kraljevstva Trpimirovića i Arpadovića, koje su i najbrojnije:

6. „Povêda ud_Macarôla tar_škacavèrneg peškatûra“ (Legenda o ribarskom duhu i ukletom ribaru: tradicije i mitovi kvarnerskog ribarstva),
7. „Povêda ud_ćavjêneh kerôlih tar_orkatûrih“ (Legenda o crvenim kraljevima i kitolovcima),
8. „Povêda ud_kruôla Zminivèra tar_Zârjah harvâtjeh“ (Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskom grbu),
9. „Povêda ud_kruôla Belòva tar_pašoglàveh Uôbrih“ (Legenda o kralju Beli i kosookim Tatarima) i
10. „Povêda ud_Frangipânih tar_nevÿrneh Mletjânih“ (Legenda o Frankopanima i nevjernim Mlečanima). Zadnje tri legende su uglavnom povijesno utemeljene i njihovi glavni akteri su već i drugdje pismeno posvjedočeni, pa je taj dio legendi dosad najbogatija pučka predaja iz srednjovjekovne Hrvatske. Zbivanja najmlađih Vejskih legendi završavaju do 15. st., odkad se ranočakavska (vejska) etnokutura na Kvarneru postupno osiromašuje sve do danas.

Izvor: Metapedia