Vinnytsia – poprište krvavog pira NKVD-a

1280px-vinnytsia-memorial

U svibnju 1943. godine jedinice njemačke vojske nalazile su se stacionirane u ukrajinskom gradu Vinnytsia, zajednici od 100 000 ljudi u pretežno poljoprivrednom podučju. Lokalno stanovništvo reklo je Nijemcima da je 5 godina ranije NKVD – sovjetska tajna policija, zakopala tijela velikog broja ubijenih političkih zatvorenika u gradskom parku.

Nijemci su proveli istragu, i za mjesec dana iskopali su 9.439 leševa iz velikog broja masovnih grobnica u parku i obližnjem voćnjaku. Za razliku od Poljaka ubijenih u Katynskoj šumi, sva tijela pronađena u Vinnytsiji pripadala su civilima, većinom ukrajinskim seljacima i radnicima. Tijela muškaraca imala su vezane ruke iza leđa, kao i poljski oficiri u Katynskoj šumi. Iako su tijela muškaraca imala odjeću, tijela mnogih mlađih žena bila su gola.

Svim žrtvama pucano je s leđa u vrat pištoljem kalibra 22, što je bio zaštitni znak NKVD ubojica. Nijemci su sazvali međunarodni tim forenzičkih patologa da ispita tijela i masovne grobnice. Međunarodni tim, u kome su bili patolozi iz 11 europskih zemalja (među kojima se nalazio i hrvatski patolog dr. Ljudevit Jurak kojeg je zbog sudjelovanja u tom istraživanju 1945. godine likvidirala jugoslavenska tajna služba OZNA), ispitao je 95 masovnih grobnica i izveo veliki broj obdukcija. Uključujući obdukcije koje je ukrajinsko medicinsko osoblje već izvelo u Vinnicji, 1.670 leševa je detaljno ispitano. Identitet njih 679 je utvrđen ili preko pronađenih dokumenata u odjeći ili prepoznavanjem od strane rođaka, koji su nagrnuli u Vinnytsiu iz okolice kada su čuli da su grobovi iskopani.

Vlasti su procijenile da, osim 9.439 ekshumirana tijela, u neotvorenim masovnim grobnicama u okolini ih ima još oko 3.000 tijela. Međunarodni tim je zaključio da su sve žrtve ubijene oko pet godina ranije – tj. 1938. godine. Rođaci žrtava koje su identificirane su svjedočili da su žrtve hapšene od strane NKVD-a 1937. i 1938. godine.

Prilikom forenzičkog ispitivanja leševa

Rođacima je rečeno da su oni koji su uhapšeni „narodni neprijatelji“ i da će biti poslani u Sibir na 10 godina. Nijedan od rođaka nije imao predodžbu koji bi bio razlog za hapšenja i svjedočili su da uhapšeni nisu počinili nikakve zločine niti su učestvovali u bilo kakvoj političkoj aktivnosti. Razgovarajući sa velikim brojem ljudi koji su imali neka saznanja o onome što se dogodilo u Vinnytsiji i okolnom području 1938. godine, Nijemci su uspjeli sklopiti sljedeću sliku. Godine 1937. i 1938., bande NKVD-ovih nasilnika krstarile su selima i gradovima Ukrajine, hapseći ljude po šablonu koji je promatračima izgledao gotovo nasumičan.

Sve ovo nije bilo ništa novo za Ukrajince. Podnosili su teret komunizacije Sovjetskog saveza već gotovo dva desetljeća. Ukrajina je bila primarno poljoprivredna nacija, nacija farmera i seljaka, i kao takva promatrana s prijezirom od strane urbanog ološa koji je popunio redove Komunističke partije. Komunisti su se borili za gradsko radništvo, ali nisu imali mnogo ljubavi za farmere i seljake, koji su težili da budu suviše neovisni i samodovoljni za komunistički ukus.

Tijekom građanskog rata koji je uslijedio nakon Boljševičke revolucije iz 1917. godine, Ukrajinci su željeli slobodu. Ukrajinci nisu željeli biti dio Sovjetskog saveza. Godine 1921. i 1922. Crvena armija okupirala je Vinnytsiu i Ukrajinci su terorizirani da bi se ubio ukrajinski domoljubni duh. Težnja za ukrajinskom neovisnošću ipak je nastavila tinjati i usljedili su novi terori i pogubljenja, posebno 1928. godine. Ukrajina je bila uporište kulaka, nezavisnih farmera i sitnih zemljoposjednika, koje su komunistički šefovi uvijek promatrali s posebnom mržnjom.

Jame iz kojih su iskapani leševi

Staljin je dodijelio zadatak istrijebljenja kulaka svojoj desnoj ruci u Kremlju, Lazaru Mojsejeviču Kaganoviču, kasnije poznatom kao „Ukrajinski krvnik“. Kaganovič je nadzirao kolektivizaciju ukrajinskih farmi, koja je počela 1929. godine. Da bi se slomio duh kulaka, Ukrajina je podvrgnuta umjetnoj gladi. Pripadnici NKVD-a i Crvene armije išli su od farme do farme, konfiscirajući usjeve i stoku. Farmerima je rečeno da je hrana potrebna radnicima u gradovima. Ništa nije ostavljeno farmerima. Godine 1933. i 1934. godine sedam milijuna Ukrajinaca je umrlo od gladi u procesu danas poznatom pod nazivom „holodomor“, dok je Kaganovič promatrao i likovao iz Kremlja.

Možda su 1937. i 1938. godine šefovi u Kremlju jednostavno pomislili da je vrijeme da se na Ukrajincima ponovno primjeni bič. U svakom slučaju, ovog puta zadatak je dan NKVD-u. Trideset tisuća ljudi je uhapšeno samo na području Vinnytsie i većina njih je na posljetku završila u zatvoru NKVD-a u gradu Vinnytsiji. Zatvor je imao kapacitet za 2.000 zatvorenika, ali tijekom 1937. i 1938. godine najveći dio vremena bio je popunjen sa više od 18.000 zatvorenika.

Tijekom većeg dijela 1938. godine po nekoliko desetaka zatvorenika je izvođeno iz zatvora svake noći i odvoženo do obližnjeg NKVD centra – parkinga za vozila. Tamo su im ruke vezivane iza leđa i vođeni su jedan po jedan nekoliko desetaka metara do betonskog kanala ispred garaže. Kanal je korišten za pranje vozila, i imao je odvod s jedne strane, prekriven željeznim rešetkama. Kako su zatvorenici dolazili do ruba kanala, pucano im je u vrat sa leđa, tako da kada bi pali na beton, krv bi im curila u odvod. To je bilo ono što su pripadnici NKVD-a u šali zvali „mokrii rabota“ – mokar posao – i imali su puno iskustva u „mokrom poslu“.

Prepoznavanje ubijenih

Kamion parkiran pored kanala bi ostavljao uključen motor tako da bi zvuk motora pokrio zvuk pucnjeva. Dok je sljedeći zatvorenik vođen, nekoliko ljudi iz NKVD-a bi pokupilo leš prethodnog zatvorenika i utovarilo ga u kamion. Kada se dostigne noćna kvota žrtava, kamion bi se odvezao sa teretom leševa do ograđenog parka ili voćnjaka, gdje su iskopani grobovi već čekali. I ovaj „mokar posao“ nastavljao se iz noći u noć, mjesec za mjesecom.

Izvor: Wikipedia, Tribun, Massenmord von Winniza (1944.), Le crime de Moscou à Vinnytzia (1953.)