Zašto je borbenost dobra za dječake

borbenost

Kakva bi bila vaša reakcija da vidite dva dječaka, recimo desetogodišnjaka, da se hrvaju? Biste li ih zaustavili, ili biste im možda dali i kakav savjet? Vidite li ispred sebe prikaz nasilja ili dječake koji ispoljavaju svoje prirodne impulse koji će im kasnije u životu pomoći da brane sebe, svoju obitelj, svoje susjede? Vaš odgovor ponajviše ovisi o vašem spolu, a činjenica da bi većinu muškaraca takvo ponašanje zgrozilo, pokazatelj je propasti naše civilizacije.

Većina stručnjaka slaže se da dječacima treba „gruba igra“ zbog njihove mentalne i fizičke dobrobiti. No to je teško ostvarivo kroz institucije u kojima se dječake ukorava ako se krenu igrati „kauboja“ i pucaju nevidljivim pištoljima, a kamoli da se počnu hrvati.

Jedan od glavnih razloga tome jest i činjenica da je kompletan odgoj mlađih generacija prepušten ženama kao odgajateljicama, kako kroz predškolski, tako i kroz školski sustav. Takav sustav velikim dijelom utječe na to da dječaci gube prirodni poriv i borbeni duh, štoviše sve češće se u njih javlja osjećaj nelagode zbog vlastitog, inače prirodnog ponašanja, a radi kojeg bivaju često ukoravani.

Ono što psiholozi i pedagozi savjetuju, jest da se očevi više uključe u sam odgoj djece, a posebno kroz komponentu „grube igre“.

Do pred stotinjak godina, obrazovnim sustavom dominirali su muškarci, i dječaci su dosta vremena provodili sa svojim muškim mentorima. No, naravno, toga više nema, čak štoviše, društvo smatra da je to nepoželjno, a muški odgajatelj u predškolskim ustanovama smatra se svetogrđem.

Kroz povijest, djeca, a posebno muška djeca, od ranih nogu su odgajana da budu borbena, kako u duhu tako i u tijelu. U dobi od 6 do 7 godina, vikinšku djecu podučavalo se borilačkoj vještini glima. I to nije bila samo igra u manirima hrvanja oca i sina, dječaci i ponekad djevojčice hrvali su se s braćom i prijateljima u toj dobi, to je bila sasvim normalna stvar, to je bila grupna aktivnost koja se poticala.

Grci su također svoje dječake i mladiće podučavali hrvanju, njima je bilo jasno da je to neophodno za njihovu budućnost. Hopliti, primjerice, su bili slobodni muškarci svih dobi koji su dobrovoljno prakticirali borbu, a što im je kasnije omogućilo ne samo jačaju svojeg zajedništva, nego i da se izbore za svoju slobodu i obrane svoje domove, što se posebno pokazalo u ratovima s perzijskim carstvom.

Međutim, danas čak i izoliranji primjeri nasilja u računalnim igrama dolaze pod kritike društvenih dušebrižnika. No, nema dileme, današnji dječaci, kao i njihovi preci, žude za tim da ispoljavaju  nagone koje drže u sebi generacijama.

Kad pričamo o djeci, ona nemaju nikakvu ozbiljnu namjeru nauditi svojim prijateljima dok se igraju, pa tako ni dok se hrvaju, u većini slučajeva radi se o zabavi koja najčešće stvara zdrave odnose i povećava samopouzdanje. Nadalje, pojedina istraživanja ukazala su na to da borba pomaže u jačanju odnosa među vršnjacima, što posljedično znači manje zlostavljanja i segregacije.

Mi i dalje posjedujemo te iste prirodne nagone, ali njihovo zatomljivanje, čak i demonizacija, učinile su današnje muškarce slabima i submisivnima. Odatle i proizlazi sve veći udio submisivnih muškaraca koji vjeruju da je muževnost otrovna, punih mržnje prema sebi samima i prema našoj civilizaciji. Nažalost, takvi često dolaze i na odgovorne funkcije u društvu, te odlučuju o našim sudbinama i sudbini naših naroda.

Naprotiv, mi itekako imamo razloga osjećati ponos, nikako ga zatomljavati. Jednako tako ne smijemo zatomljavati borbeni duh kod djece, kojoj je nužno da razvije samopouzdanje. Ako želimo dječake pretvoriti u muškarce, a zatim i u gospodu, trebamo ih pustiti da se hrvaju, a ne koriti ih zbog toga.