Zašto svi žele biti žrtve?

victim-card

Televizija je jedno doista zlo stvorenje modernog doba. To je prilično pasivan medij, ne zahtjeva od vas nikakav napor, samo je potrebno da se zavalite na kauč i upijate svo moguće smeće koje vam se servira. Ako ste osoba koja nije sposobna kritički razmišljati (poput većine), tada je vrlo vjerojatno da ćete apsorbirati sve laži i obmane poput spužve.

Dodajmo tome svu emocionalno manipulativnu propagandu dizajniranu za daljnje razmontiranje svake sposobnosti kritičkog razmišljanja, i kao konačni produkt imamo poslušnu masu zombificiranih ljudi, koji samo potvrdno kimaju glavom i klanjaju se tom manipulativnom ekranu kao da je to njihov životni sudružnik.

Ako pak uopće ne gledate televiziju, savjetujem vam da povremeno uključite tu kutiju, pogledate nekih pola sata vijesti ili emisija o društvenim zbivanjima da vidite na što to liči. Ja svakodnevno odgledam nekih pola sata programa samo kako bih dobio uvid u to čime se šopa ljude.

Jedan aspekt TV programiranja posljednjih godina je nasilno promoviranje statusa žrtve kao nečeg poželjnog. Gdje god pogledate, sve je više i više ljudi koji se žele prikazati žrtvama nečeg. Nije bitno čak niti čega, sve prolazi, dok god mogu prigovarati kako ih netko tlači. Na to se sve svodi, i prilično je jadno, da ne kažem deprimirajuće.

Koja je pokretačka sila koja promovira takvo razmišljanje? Postkomunistički liberalizam i njegov mit o ”jednakosti”. Filozofija iza premise je lažna pretpostavka kako su svi jednaki. Nama je jasno da nema jednakosti u prirodi, ne postoje dva čovjeka koji su jednaki, niti postoje vrste niti narodi koji su jednaki.

Ako krećemo s lažne pretpostavke jednakosti, tada naravno moraju postojati tlačitelji i žrtve. To je jedini način da se objasni nejednakost koja je posvuda prisutna. To stvara jedan ludi scenarij u kojem svi koji se nalaze iznad linije jednakosti i koji žive dobro po nekim mjerilima, moraju biti tlačitelji nekih jadnih žrtvi. I obratno, osobe koje su ispod linije jednakosti, manje sposobni, mora da su žrtve nekog oblika tlačenja.

To je naravno, ludost koja čini čuda u uništavanju pobude ljudi za napredovanjem. Umjesto da dobro pogledamo svoje vlastite pogreške i pokušamo ih popraviti, unaprijediti sebe, lakše nam je optužiti druge za svoje neuspjehe -krajnje glupa i destruktivna ideja.

Na toj istoj televiziji jasno se može vidjeti kako ta ideja odrađuje svoj posao na temama rase, spola i seksualne orjentacije:

Neprijatelj broj 1: Heteroseksualni muškarac, bijelac. Posebno ako ste nefeminiziran, muževan i ne daj bože, ponosan na svoje podrijetlo. Vi nikad ne možete biti žrtva, uvijek tlačitelj.

Neprijatelj broj 2: Heteroseksualna žena, bijelkinja. Žene su na drugom mjestu jer one se uvijek mogu žaliti da ih tlače muškarci, ako to žele.

Vječne žrtve zlih bijelaca sastoje se od žena i muškaraca svih drugih rasnih skupina. Jedini bijelci kojima je dozvoljeno da glume žrtve su homoseksualci. Ako ste bijelac i hetero, zaboravite, vi ste tlačitelj.

Autor: Ivica Mandekić