U jeku početka drugog svjetskog rata, te zajedničkog napada Njemačke i SSSR-a na Poljsku, i podjele te zemlje na dva dijela, glavešinama u Moskvi bilo je sve jasnije da je sukob sa Njemačkom sve bliži. Upravo iz toga razloga SSSR je gotovo istodobno kada i Njemačka napao Poljsku, kako bi na stranom teritoriju pripremio obrambene linije za budući sukob sa Njemačkom.

Druga stvar koja je zabrinjavala Sovjete bila je velika blizina Finske jednom od najvećih i najutjecajnijih gradova SSSR-a, Lenjingradu, te im je bilo jasno da u slučaju da Finska odluči Njemcima ustupiti svoj teritorij, obrana Lenjingrada biti će gotovo nemoguća. 5. listopada 1939. Sovjeti su pozvali Fince na pregovore kako bi razgovarali o „konkretnim političkim pitanjima“.

Finskoj vlasti je odmah postalo jasno da su oni sljedeći na sovjetskoj crnoj listi, tako da je već 6. listopada izdan proglas za mobilizaciju kompletne vojske, a već 10. listopada održana je generalna mobilizacija gotovo cjelokupnog pučanstva. Istog dana započeli su i pregovori u Moskvi koji su trajali sve do 8. studenog. Sovjeti su tražili da im Finci prepuste pomorsku ratnu bazu u Finskom zaljevu za obranu Lenjingrada, a zauzvrat su nudili teritorij na sjeveru u pokrajini Karelia.

Finska vlada odlučno se odupirala svim zahtjevima SSSR-a, jer popuštanjem bi ugrozili svoju odluku da ostanu neutralni u ratu koji se pomalo zahuktavao na europskom teritoriju. Dva glavna Finska pregovarača, Vaino Tanner te Juho Paasikivi odbili su sve zahtjeve Sovjeta te se vratili u zemlju. Finci tada nisu očekivali ratni sukob, jer su vjerovali da će se Sovjeti bojati strane vojne intervencije, ali za manje od mjesec dana Crvena armija je napala Finsku.

Dogodilo se to rano ujutro 30. studenog 1939., bez ikakve objave rata, kada su sovjetski bombarderi te mornarica napali Helsinki, pri čemu su poginula 93 civila. Iako su svi očekivali laganu i brzu pobjedu Crvene armije, koja je bila tada čak 50 puta brojčano veća od finske vojske, te sa daleko suvremenijom ratnom opremom, već prvog dana rata postalo je jasno kako će Finci biti tvrd orah za SSSR. Plan Staljina bio je osvojiti čitavu Finsku, te postaviti prokomunističku vlast na čelu sa Ottom Kuusinenom, finskim komunistom kojeg je 1. prosinca 1939. Staljin proglasio finskim vlastodršcem. Staljin je očekivao podršku finskih radnika, te je započeo usporedno sa vojnim operacijama i propagandni rat za Finsku, ali tu je uskoro doživio jedan od najvećih debakla promidžbe uopće.

Sovjetska propaganda odbačena je sa gađenjem, te je gotovo cijeli finski narod, uključujući i predstavnike svih radničkih, do tada prokomunističkih sindikata, odao počast poginulim Fincima koji su dali svoje živote na oltar domovine boreći se protiv komunističke revolucije 1918. godine. Ipak, unatoč potpunoj podršci naroda, finska obrana bez strane pomoći činila se nemoguća. Granica sa Sovjetskim savezom bila je dugačka oko 1.300 km, dok je Finska populacija jedva brojila 3,5 milijuna stanovnika. Ipak, uz veliku pomoć teško pristupačnog terena, brojnih šuma i jezera, velike hladnoće i snažnih obrambenih linija u pokrajini Karelia, koja se nalazila na samoj granici sa Sovjetskim Savezom, Finci su uspjeli odbiti prve napade Crvene armije te steći prva borbena iskustva.

Najjače oružje Finaca bio je njihov veliki moral, te odlučnost da se bore sve do posljednjeg čovjeka. Bile su to bitke pune herojstva, gdje je jedini mogući ishod za Fince bio pobjeda ili smrt. Sovjeti su bili iznenađeni tako jakim otporom Finaca, ali unatoč teškim gubicima nisu nimalo posustajali, zahvaljujući stalnoj brojčanoj nadmoći i nepresušivim zalihama i pojačanjima koja su stizala sa istoka. Finci su pak s druge strane iznimno dobro koristili teren te artičku hladnoću, kao i svoju jedinstvenu motti taktiku (naziv motti dolazi od finske riječi za cjepanicu).

Cilj motti taktike bio je razbijati velike skupine vojske u manje, nepovezane skupine, kojima bi međusobna komunikacija i koordinacija bila gotovo u potpunosti onemogućena, te tada ih uništavati jednu po jednu. Također su vrlo jako oružje Finaca bile takozvane ski-patrole, vojnici upotpunosti u bijelim uniformama na skijama koji su napadali iznenada iz šuma u malim skupinama te zadavali velike gubitke Rusima. Njihova pojava ulijevala je strah u kosti sovjetskih vojnika, koji su ih zbog njihovog gotovo nevidljivog djelovanja i bijelih uniformi prozvali „duhovima iz šuma“.

Ključna bitka cijelog rata odvijala se od 8. prosinca 1939. do 7. siječnja 1940. godine. 163. divizija Crvene armije neočekivano je napala sa sjevera te osvojila strateški važno selo Suomussalmi koje je branio samo jedan bataljun, ali uskoro su Finci dobili pojačanje te je pukovnik Hjamar Siilasvuo dobio zapovjed za protunapad na Suomussalmi. Glavnina snaga napala je selo izravno, ali su naišli na jak otpor sovjetskih jedinica te pretrpili velike gubitke.

24. prosinca sovjetske trupe su pokušale protunapad, ali nisu uspjele probiti obruč finske vojske koji ih je držao pod opsadom. Tri dana kasnije stiglo je novo pojačanje Fincima koji su napali te teško porazili sovjetske vojnike koji su držali selo. Tijekom tog napada stiglo je novo pojačanje Crvene armije sa istoka, ali na cesti između Suomussalmia te Raatea presrele su ih finske jedinice te čitavu 44. i 45. diviziju motti taktikom uništili u razdoblju od 4. do 7. siječnja. Bio je to strašan udarac moralu sovjetskih boraca.

Uvidjevši kakvo poniženje stvara jedna mala finska vojska Crvenoj armiji, ponosu Boljševista, odlučeno je kako će se napasti Finsku snažnije nego ikada prije. Na čelo vojske postavljen je Timoshenko. 1. veljače 1940. uz snažnu podršku atiljerije započela je nova ofenziva sovjetske vojske. Taktika je bila jednostavna: snažnim udarom topništva oslabiti finske obrambene linije u Kareliji te tada masovnim napadom pješadije i tenkova pregaziti Fince. Ipak, unatoč svemu tome ponovno su naišli na snažni otpor Finaca te iako su uspjeli probiti do tada nepremostivu Mannerheim liniju, ubrzo su zaustavljeni, iako su povremeno uspjevali dalje napredovati.

Finska vojska bila je uvelike oslabljena, prije svega zato što je Švedska odlučila povući svu pomoć u ljekovima, hrani i opremi koju je do tada slala Finskoj, ali i zbog toga što očekivana i obećana pomoć u ratnoj tehnici i ljudstvu iz Engleske i Francuske nije nikada stigla, osim 5.000 dobrovoljaca koji su stigli još početkom rata sa ciljem borbe protiv komunizma. Početkom ožujka finske zalihe municije počele su ponestajati, ali na sreću to Sovjeti nisu znali, te su uz posredovanje Njemačke ponudili Finskoj nove pregovore.

Mir je potpisan u Moskvi 13. ožujka 1940. godine. Uvjeti koji su nametnuti Fincima svakako nisu bili povoljni, ali s obzirom da su Finci ostali u potpunosti bez zaliha streljiva, te da su Britanija i Francuska otvoreno izjavile kako ne namjeravaju slati svoje postrojbe u Finsku, takav ishod bio je neizbježan. Finska je izgubila oko osmine svojeg teritorija, uglavnom uz granicu sa SSSR-om, i to pretežno u pokrajinama Karelia te Salla, te pomorsku bazu Hanko. Dogodio se masovni egzodus izbjeglica te su doslovno svi Finci koji su živjeli na teritoriju koji je sada pripao SSSR-u otišli na zapad, u svoju domovinu. Ipak, veći dio izgubljenog teritorija vraćen je u ponovnom sukobu sa SSSR-om u razdoblju od 1941. do 1944. godine.

U ovom ratu koji je trajao nešto više od četiri mjeseca, poginulo je 25.000 Finaca te ih je još 40.000 bilo ranjeno, što su bili relativno veliki gubici za jednu zemlju od jedva 3,5 milijuna stanovnika. Podaci o sovjetskim gubicima uvelike variraju, ali je svakako riječ o daleko većim brojkama, koje se kreću oko minimalno 170.000 mrtvih (neki izvori spominju čak i 400.000), te 190.000 ranjenih vojnika. Ipak najveći je udarac pretrpio ponos i ugled Crvene armije koji je gotovo u potpunosti uništen na finskoj hladnoći.