Profesor Mikko Paunio sa sveučilišta u Helsinkiju u svojem šokantnom izvješću o plastičnom onečišćenju i politici recikliranja, pod nazivom Spasite oceane, zaustavite reciklažu plastike, upozorava na uznemirujuće posljedice aktualne prakse zbrinjavanja i recikliranja plastičnog otpada, koja po njegovim riječima, čini veću štetu nego korist. Paunio predlaže spaljivanje plastičnog otpada, čime se njegova masa smanjuje za 80 posto, te se potom može sigurno deponirati na kopnenim odlagalištima.

Spasite oceane, zaustavite reciklažu plastike

Ovaj naslov može zvučati čudno običnim ljudima, no žalosna je činjenica da je „reciklažna“ industrija značajno doprinjela problemu plastičnog onečišćenja oceana.

Reciklažu sam namjerno stavio pod navodnike zato što samo mali dio prikupljenog plastičnog otpada doista bude recikliran; materijali koji se prikupe najčešće su onečišćeni i pomiješani do te mjere da je gotovo nemoguće od njih proizvesti visokokvalitetnu sirovinu za primjenu u, recimo prehrambenoj industriji. Većina prikupljenog plastičnog otpada na posljetku biva spaljen ili odbačen na odlagališta, a često i u rijeke i oceane.

U nemogućnosti da recikliraju otpad u skladu s nametnutim rigoroznim propisima, bogate zemlje odabrale su jeftiniju soluciju, slanje otpada u siromašnije zemlje, primjerice Kinu. Niski kriteriji zaštite okoliša u većini azijskih zemalja omogućili su da odlaganje i tretiranje otpada u tim zemljama bude jeftinije, te se i reciklirana plastika niže kvalitete može u tim zemljama profitabilno proizvoditi, iako u krajnje nezadovoljavajućim uvjetima onečišćenja.

Posljednjih godina uvoz otpada u Kinu dosegnuo je drastične razmjere. Godišnji uvoz dosegnuo je 85 milijuna tona otpada, od čega 8 milijuna tona onog plastičnog. Količina uvezenog otpada bila je tolika da su kontrole u lukama postale nemoguće, a oni beskrupulozniji shvatili su da se uslijed nastalog kaosa može vrlo lako uvesti i opasni otpad zamaskiran u reciklažnu masu, te pritom dosta zaraditi. U nemogućnosti da obrade svu silinu otpada koji gotovo da nekontrolirano ulazi u zemlju, Kinezi  su bili primorani velike količine otpada spaljivati ili jednostavno bacati. Nepoznate količine završile su tako i u oceanu.

Posljedice za okoliš i javno zdravlje prouzročene reciklažnim ludilom su bile značajne, te su i Kinezi konačno shvatili da su sami sebi učinili medvjeđu uslugu, pa su u konačnici u potpunosti zabranili uvoz otpada. Posljednji podaci ukazali su na to da europska reciklažna industrija umjesto u Kinu, sada šalje otpad u druge azijske zemlje s još nižim standardima zaštite okoliša, tako da će u budućnosti još više otpada završavati u oceanima.

Ideološki motivirani „zaštitnici okoliša“ i „ekolozi“ s njihovim snovima o recikliranju svega i svačega glavni su krivac za nastali problem onečišćenja oceana, jer su još od osamdesetih godina prošlog stoljeća obeshrabrivali razvoj sustava odlagališta otpada u zemljama Azije i Afrike, a istovremeno ohrabrivali razvijene zemlje da uvedu legislativu kojom će biti praktički nemoguće ili preskupo zbrinjavati i rješavati se otpada u vlastitim zemljama.

Europska Unija i dalje šuti o ogromnom problemu utjecaja na okoliš i javno zdravlje uzrokovanom njenom reciklažnom strategijom. S jedne strane hvali se kako je problem plastičnog onečišćenja oceana svela na minimum, dok s druge strane priznaje da je gotovo polovina plastičnog otpada prikupljenog u zemljama EU tijekom posljednjih dvadeset godina poslana u Kinu, s drastičnim posljedicama.