Zvončari – baštinici stočarske tradicije Hrvatskog primorja

Vezani za stočarske krajeve Hrvatskog primorja, što pokazuje i njihova oprema, njihova prvobitna zadaća bila je tjeranje zlih duhova zime i poticanje novog proljetnog ciklusa. Ogrnuti su ovčjim kožama i velikim zvonom na donjem dijelu leđa. Na glavi imaju posebno stilizirane maske – čudne životinjske glave s crvenim isplaženim jezikom i rogovima. Odjeveni su u bijele hlače i mornarske majice kratkih rukava. U rukama imaju baltu ili bačuku – stilizirani buzdovan. U vrijeme poklada, bez obzira na vremenske prilike, obilaze u velikoj grupi sela svoga zavičaja prema davno utvrđenom rasporedu.

Za njih je vezana i legenda, tjeranja Tatara ili Turaka. Kada su provaljivali u naše krajeve, tada su se ondašnji pastiri ogrnuli ovčjim kožama, na glave stavili maske, opasali se zvonima i strašno bučeći tako potjerali neprijatelja. Otuda u njihovoj opremi i elemenata oružja.

Zvončari su najpoznatiji ophodnici stočarske pokladne magije u Hrvatskoj, a najbogatije zvončarskim skupinama je područje Kastavštine iz okolice Rijeke. Iz tog područja najpoznatiji su halubajski zvončari.

Halubajski zvončari

U davnini su halubajski zvončari nosili oko pojasa pet do šest malih zvona, u desnoj ruci zvončar je nosio toljagu zvanu mačuka ili bačuka, a u lijevoj ruci čarapu s pepelom. Na nogama su imali opanke i crvene, zelene ili plave čarape (natikače) navučene sve do koljena. U to su doba povorku zvončara pratili vrag, tat i medved – osoba prerušena u medvjeda koju su vodili na lancu. Vrag je bio odjeven u crno, s crnom maskom na glavi i prorezima za oči. Tamo gdje su mu se nalazila usta, na masci je bio pričvršćen crveni platneni jezik. Ruke vraga crnjele su se od čađe koja se miješala s uljem kako bi bolje prianjala uz ruke. Trčkarao je naokolo, ispred i iza povorke zvončara, prstima crneći gledatelje po licu. Dok je medved plesao po selu, tat je lopovski prepredeno, krišom ulazio ljudima u kuće i krao. Ono što bi pokrao, poslije je valjalo od njega otkupiti jelom i pićem.

Danas halubajski zvončari umjesto opanaka, na nogama nose visoke teške cipele. O pojasu im visi veliko zvono od devet ili deset litara vezano debelim konopom, a maske su veće od onih nekadašnjih. Strašnijeg su izgleda, većih ovnovskih ili volovskih rogova, čak je i isplažen jezik teži i crveniji. Medved i vrag i dalje prate povorku ali tata nema.

Grobnički dondolaši

Grobnički dondolaši također su jedna od poznatijih zvončarskih skupina, te glavni predstavnici zvončarskih skupina istočno od grada Rijeke, čija baza je grad Grobnik, odnosno grobinšćina.

Nose karakterističnu odoru, crvenu kariranu flanelnu košulju – stomanji, crne hlače – brageše, crne kožnate visoke cipele – postoli i debele bijele vunene čarape. Na glavi imaju ovčje krzno sa životinjskom lubanjom (bika ili brava) i rogovima – krabuja. Lice otkriveno zacrnjeno čađom. Oko vrata crna marama. Ogrnuti su ovčjim krznom, a oko pojasa špagom privezana tri velika zvona – dondolo. U ruci drže drvenu žuntu – stilizirani buzdovan. Kreću se u paru, međusobno se udarajući u veliko zvono koje svaki od njih nosi vezano na leđima.

U povorci slijede zastavu koju u pravilu nosi jedan od najstarijih članova udruge. Na red i formaciju pazi Meštar. Po potrebi može imati jednog ili više pomoćnika. Dondolaši ih u povorci na trasi bezpogovorno slušaju, i izvršavaju njihove zapovjedi. Prilikom svakog zaustavljanja Dondolaši formiraju krug i to krećući se u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, simbolizirajući povratak u neka davna vremena, povratak svojim korjenima. Krug ili kolo koje formiraju prirodna je obrambena formacija na otvorenom prostoru. U sredini kola vijori se barjak ili zastava koja simbolizira izvorne vrijednosti hrvatskog naroda, obitelj, dom i domovinu. Ujednačenim dondolanjem (zvonjenjem) u kolu iskazuju težnju ka skladnom i sigurnom životu, a podignutim rukama pokazuju odlučnost da brane povjerene im vrijednosti. Nakon kulminacije u formi kola, ono se otvara, skidaju se maske da bi se vidjela ozarena lica Dondolaša i da bi se nesmetano okrijepili i nazdravili svojim domaćinima. Nakon toga Dondolaši zauzimaju početnu formaciju i nastavljaju svoj put ka sljedećoj postaji.

Podrijetlo zvončara seže daleko u prapovijest. Vezani su za stočarske krajeve, što pokazuje i njihova oprema, jer je prvobitna njihova zadaća bila tjeranje zlih duhova zime i poticanje novog proljetnog ciklusa. Naziv Dondolaši proizlazi iz riječi „dondolo”, što u prijevodu znači „zvono”. Predanje govori da su Dondolaši potekli od pastira. Naime u doba feudalizma tjerali su divlje šumske životinje od feudalčevih stada domaćih životinja i za to bili plaćeni. Stoga su morali što strašnije izgledati i stvarati veliku buku.

Danas Dondolaši predstavljaju čuvare običaja i tradicije. U vrijeme poklada ili mesopusta, bez obzira na vremenske prilike, obilaze u velikoj skupini sela svoga zavičaja prema davno utvrđenom rasporedu. Njihova je magijska funkcija danas u drugom planu.

Izvor: Wikipedia