John Wear: Zašto je Njemačka izvršila invaziju na Poljsku

Jeste li se ikad zapitali zašto je Njemačka napala baš Poljsku? I tko je točno objavio rat?

Britanski bjanko ček Poljskoj

Dana 21. ožujka 1939., dok je bio domaćin francuskog premijera Édouarda Daladiera, britanski premijer Neville Chamberlain razgovarao je o zajedničkom frontu s Francuskom, Rusijom i Poljskom kako bi zajednički djelovali protiv njemačke agresije. Francuska se odmah složila, a Rusi su se složili pod uvjetom da prvo potpišu i Francuska i Poljska. Međutim, poljski ministar vanjskih poslova Józef Beck stavio je veto na sporazum 24. ožujka 1939.[1] Poljski državnici bojali su se Rusije više nego Njemačke. Poljski maršal Edward Śmigły-Rydz rekao je francuskom veleposlaniku: „S Nijemcima riskiramo izgubiti slobodu; s Rusima gubimo dušu.“[2]

Još jedna komplikacija nastala je u europskoj diplomaciji kada se pokret među stanovnicima Memela u Litvi pokušao pridružiti Njemačkoj. Saveznički pobjednici u Versajskom sporazumu odvojili su Memela od Istočne Pruske i smjestili ga u zasebni protektorat Lige naroda. Litva je potom nastavila oduzimati Memela iz Lige naroda nedugo nakon Prvog svjetskog rata. Memel je u povijesti bio njemački grad koji se u sedam stoljeća svoje povijesti nikada nije odvajao od svoje istočnopruske domovine. Njemačka je bila toliko slaba nakon Prvog svjetskog rata da nije mogla spriječiti sićušnu novorođenu naciju Litve da zauzme Memel.[3]

Njemačka okupacija Praga u ožujku 1939. stvorila je nekontrolirano uzbuđenje među većinskim njemačkim stanovništvom Memela. Stanovništvo Memela tražilo je povratak u Njemačku i više se nije moglo obuzdati. Litvanski ministar vanjskih poslova otputovao je u Berlin 22. ožujka 1939., gdje je pristao na trenutni transfer Memela u Njemačku. Aneksija Memela u Njemačku prošla je sljedeći dan. Pitanje o Memelu samo je od sebe eksplodiralo bez ikakvog namjernog njemačkog plana aneksije.[4] Poljski čelnici složili su se da povratak Memela u Njemačku iz Litve neće predstavljati pitanje sukoba između Njemačke i Poljske.[5]

Ono što je izazvalo sukob između Njemačke i Poljske bio je takozvani Slobodni grad Danzig. Danzig je osnovan početkom 14. stoljeća i povijesno je bio ključna luka na ušću velike rijeke Visle. Od početka Danzig su naseljavali gotovo isključivo Nijemci, a poljska manjina 1922. činila je manje od 3% od 365 000 stanovnika grada. Versajski ugovor pretvorio je Danzig iz njemačke prijestolnice u protektorat Lige nacija podložan brojnim strukturama uspostavljenim u korist Poljske. Velika većina građana Danziga nikad nije željela napustiti Njemačku i bili su nestrpljivi vratiti se u Njemačku 1939. Njihovu želju da se pridruže Njemačkoj pojačala je činjenica da je njemačko gospodarstvo bilo zdravo dok je poljsko gospodarstvo još uvijek bilo zaglibljeno u depresiji.[6]

Mnogi njemački građani Danziga neprestano su pokazivali svoju nepokolebljivu odanost nacionalsocijalizmu i njegovim načelima. Oni su čak birali i nacionalsocijalističku parlamentarnu većinu prije nego što je ovaj rezultat postignut u Njemačkoj. Bilo je nadaleko poznato da je Poljska neprestano nastojala povećati svoju kontrolu nad Danzigom unatoč željama Danzigove njemačke većine. Hitler se nije protivio daljnjim poljskim gospodarskim težnjama u Danzigu, ali Hitler je bio odlučan da nikada ne dopusti uspostavu poljskog političkog režima u Danzigu. Takvo Hitlerovo odricanje od Danziga bilo bi odbacivanje lojalnosti građana Danziga Trećem rajhu i njihovog duha samoodređenja.[7]

Njemačka je 24. listopada 1938. predstavila prijedlog za sveobuhvatno rješenje pitanja Danziga s Poljskom. Hitlerov plan omogućio bi Njemačkoj da pripoji Danzig i izgradi autocestu i željezničku prugu do Istočne Pruske. Zauzvrat će Poljska dobiti stalnu besplatnu luku u Danzigu i pravo na izgradnju vlastite autoceste i željezničke pruge do luke. Čitavo područje Danziga postalo bi i trajno slobodno tržište poljske robe na koje se ne bi naplaćivale njemačke carine. Njemačka će poduzeti korak bez presedana u prepoznavanju i jamčenju postojeće njemačko-poljske granice, uključujući granicu u Gornjoj Šleskoj uspostavljenu 1922. Ova kasnija odredba bila je izuzetno važna budući da je Versajski ugovor Poljskoj dao mnogo dodatnog teritorija kojeg se Njemačka predložila da se odrekne. Hitlerova ponuda da zajamči granice Poljske sa sobom je nosila i stupanj vojne sigurnosti s kojim se nije mogla mjeriti nijedna druga nekomunistička nacija.[8]

Nagodba Njemačke s Poljskom bila je daleko nepovoljnija za Njemačku od Trinaeste točke Wilsonovog programa u Versaillesu. Versajski ugovor dao je Poljskoj velike dijelove teritorija u regijama poput zapadne Pruske i zapadnog Posena koje su većinom bile njemačke. Najbogatiji industrijski dio Gornje Šleske također je kasnije pripao Poljskoj, unatoč činjenici da je Poljska tamo izgubila plebiscit.[9] Njemačka se bila spremna odreći tih teritorija u interesu njemačko-poljske suradnje. Ovaj Hitlerov ustupak bio je više nego adekvatan za nadoknadu njemačke aneksije Danziga i izgradnje super autoceste i željezničke pruge u Koridoru. I sami poljski diplomati vjerovali su da je njemački prijedlog iskrena i realna osnova za trajni sporazum.[10]

Dana 26. ožujka 1939., poljski veleposlanik u Berlinu Joseph Lipski formalno je odbio njemačke prijedloge nagodbe. Poljaci su čekali više od pet mjeseci da odbiju njemačke prijedloge i odbili su uvažiti bilo kakvu promjenu u postojećim uvjetima. Lipski je njemačkom ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu izjavio da je „bila njegova bolna dužnost skrenuti pozornost na činjenicu da svako daljnje provođenje tih njemačkih planova, posebno kada je riječ o povratku Danziga u Reich, znači rat s Poljskom.“[11]

Poljski ministar vanjskih poslova Józef Beck prihvatio je ponudu Velike Britanije 30. ožujka 1939. da pruži bezuvjetno jamstvo neovisnosti Poljske. Britansko carstvo pristalo je na rat kao saveznik Poljske ako Poljaci odluče da je rat nužan. Riječima koje je izradio britanski ministar vanjskih poslova Lord Halifax, Chamberlain je 31. ožujka 1939. u Donjem domu govorio:

Sada moram obavijestiti Dom … da bi se u slučaju bilo koje akcije koja je očito ugrozila poljsku neovisnost i kojoj je poljska vlada u skladu s tim smatrala da je neophodno oduprijeti se svojim nacionalnim snagama, Vlada Njegovog Veličanstva odmah osjetila da će dati poljskoj vladi svu podršku u svojoj moći.[12]

Velika Britanija je prvi put u povijesti odluku o tome hoće li voditi rat izvan svoje zemlje prepustila drugoj naciji. Britansko jamstvo za Poljsku bilo je obvezujuće bez obveza poljske strane. Britanska javnost zaprepaštena je ovim potezom. Unatoč svojoj neviđenoj prirodi, Halifax je naišao na malo poteškoća u nagovaranju britanskih konzervativnih, liberalnih i laburističkih stranaka da prihvate bezuvjetno jamstvo Velike Britanije za Poljsku.[13]

Brojni britanski povjesničari i diplomati kritizirali su jednostrano britansko jamstvo Poljske. Primjerice, britanski diplomat Roy Denman nazvao je ratno jamstvo Poljskoj „najbezobzirnijim pothvatom koji je ikad poduzela britanska vlada. Odluku o miru ili ratu u Europi stavila je u ruke bezobzirne, nepopustljive, lakomislene vojne diktature.“[14] Britanski povjesničar Niall Ferguson navodi da je ratno jamstvo Poljskoj britansku „sudbinu vezalo za sudbinu režima koji je bio pomalo nedemokratski i antisemitski poput njemačkog.“[15] Engleski vojni povjesničar Liddell Hart izjavio je da je poljsko jamstvo „stavilo britansku sudbinu u ruke poljskih vladara, ljudi vrlo sumnjive i nestabilne prosudbe. Štoviše, jamstvo je bilo nemoguće ispuniti, osim uz pomoć Rusije. …“[16]

Američki povjesničar Richard M. Watt piše o jednostranom britanskom jamstvu Poljskoj: „Ovo je izuzetno široko jamstvo Poljacima gotovo ostavilo odluku hoće li Britanija zaratiti ili ne. Da je Britanija dala tako bjanko ček srednjoeuropskoj naciji, posebno Poljskoj – naciji koju je Britanija općenito smatrala neodgovornom i pohlepnom – bilo je zapanjujuće.“[17]

Kad je belgijski ministar u Njemačkoj, Vicomte Jacques Davignon, primio tekst britanskog jamstva Poljskoj, uzviknuo je da je „bjanko ček“ jedini mogući opis britanskog obećanja. Davignon je bio izuzetno uznemiren s obzirom na poslovičnu nepromišljenost Poljaka. Njemački državni tajnik Ernst von Weizsäcker pokušao je razuvjeriti Davignona tvrdeći da situacija između Njemačke i Poljske nije tragična. Međutim, Davignon se ispravno bojao da će britanski potez proizvesti rat u vrlo kratkom vremenu.[18]

Weizsäcker je kasnije prezirno uzviknuo da je „britansko jamstvo Poljskoj bilo poput nuđenja šećera neobučenom djetetu prije nego što je naučilo slušati razum!“[19]

Pogoršanje njemačko-poljskih odnosa

Njemačko-poljski odnosi postajali su zategnuti sve većom grubošću s kojom su poljske vlasti postupale s njemačkom manjinom. Poljska vlada 1930-ih počela je oduzimati zemlju svojoj njemačkoj manjini po povoljnim cijenama kroz javno izvlaštenje. Njemačka vlada zamjerala je činjenici da su njemački zemljoposjednici od poljske vlade dobili samo jednu osminu vrijednosti svojih posjeda. Budući da je poljska javnost bila svjesna njemačke situacije i željela ju je iskoristiti, njemačka manjina u Poljskoj nije mogla prodati zemlju prije eksproprijacije. Nadalje, poljski je zakon Nijemcima zabranio privatnu prodaju velikih površina zemlje.

Njemački diplomati inzistirali su na tome da se 1939. godine poštuje Pakt o manjinama s Poljskom o jednakom postupanju s njemačkim i poljskim zemljoposjednicima. Unatoč poljskim jamstvima o pravičnosti i jednakom postupanju, njemački su diplomati 15. veljače 1939. doznali da su najnovija izvlaštenja zemljišta u Poljskoj bila pretežno ona njemačkih posjeda. Ovim su izvlaštenjima praktički eliminirani značajni njemački posjedi u Poljskoj u vrijeme dok je većina većih poljskih posjeda još uvijek bila netaknuta. Postalo je očito da se diplomatski ništa ne može učiniti za pomoć njemačkoj manjini u Poljskoj.[20]

Poljska je prijetila Njemačkoj djelomičnom mobilizacijom svojih snaga 23. ožujka 1939. Mobilizirane su stotine tisuća rezervista Poljske vojske, a Hitler je upozoren da će se Poljska boriti da spriječi povratak Danziga Njemačkoj. Poljaci su bili iznenađeni kad su otkrili da Njemačka ovaj izazov nije shvatila ozbiljno. Hitler, koji je duboko želio prijateljstvo s Poljskom, suzdržao se da odgovori na poljsku prijetnju ratom. Njemačka nije prijetila Poljskoj i nije poduzimala mjere predostrožnosti kao odgovor na poljsku djelomičnu mobilizaciju.[21]

Hitler je njemačko-poljski sporazum smatrao izuzetno dobrodošlom alternativom njemačko-poljskom ratu. Međutim, nisu se dogodili daljnji pregovori o njemačko-poljskom sporazumu nakon britanskog jamstva Poljskoj jer je Józef Beck odbio pregovarati. Beck je ignorirao opetovane njemačke prijedloge za daljnje pregovore jer je Beck znao da se Halifax nada da će postići potpuno uništenje Njemačke. Halifax je anglo-njemački rat smatrao neizbježnim od 1936. godine, a protunjemačka politika Velike Britanije objavljena je govorom Nevillea Chamberlaina 17. ožujka 1939. Halifax je obeshrabrio njemačko-poljske pregovore jer je računao na to da će Poljska pružiti izgovor za britanski preventivni rat protiv Njemačke.[22]

Situacija između Njemačke i Poljske brzo se pogoršavala tijekom šest tjedana od poljske djelomične mobilizacije 23. ožujka 1939. do govora koji je održao Józef Beck 5. svibnja 1939. Beckova glavna svrha u održavanju govora pred Sejmom, donjim domom poljskog parlamenta, bila je uvjeriti poljsku javnost i svijet da je sposoban i voljan izazvati Hitlera. Beck je znao da je Halifax uspio stvoriti ratnu atmosferu u Velikoj Britaniji i da je mogao ići koliko god je daleko želio, a da ne stvori neugodu za Britance. Beck je u svom govoru zauzeo beskompromisni stav koji je zapravo zatvorio vrata daljnjim pregovorima s Njemačkom.

Beck je u svom govoru dao brojne lažne i licemjerne izjave. Jedna od najnevjerojatnijih tvrdnji u njegovu govoru bila je da u britanskom jamstvu za Poljsku nije bilo ništa izvanredno. Opisao je to kao normalan korak u težnji za prijateljskim odnosima sa susjednom državom. To je bilo u oštroj suprotnosti s izjavom britanskog diplomata Sir Alexandera Cadogana Josephu Kennedyju da je britansko jamstvo Poljskoj bez presedana u čitavoj povijesti britanske vanjske politike.[23]

Beck je svoj govor završio uz uzbudljiv vrhunac koji je izazvao divlje uzbuđenje u poljskom Sejmu. Netko iz publike glasno je vrisnuo: „Ne treba nam mir!“ a uslijedio je pandemonij. Beck je naveo mnoge Poljake u publici na odlučnost za borbu protiv Njemačke. Taj je osjećaj proizašao iz njihovog neznanja zbog kojeg im je bilo nemoguće kritizirati brojne laži i pogrešne izjave u Beckovu govoru. Beck je publici dao dojam da je Hitler uvrijedio čast Poljske, što su zapravo bili sasvim razumni mirovni prijedlozi. Beck je zapravo od Njemačke stvorio smrtnog neprijatelja Poljske.[24]

Više od milijun etničkih Nijemaca boravilo je u Poljskoj u vrijeme Beckova govora, a ti su Nijemci bile glavne žrtve njemačko-poljske krize u sljedećim tjednima. Nijemci u Poljskoj bili su izloženi sve većim dozama nasilja od dominantnih Poljaka. Britanskoj javnosti je više puta rečeno da su pritužbe njemačke manjine u Poljskoj uglavnom izmišljene. Prosječni britanski građanin bio je potpuno nesvjestan terora i straha od smrti koji su vrebali ove Nijemce u Poljskoj. U konačnici su tisuće Nijemaca u Poljskoj umrle kao posljedica krize. Bili su među prvim žrtvama ratne politike britanskog ministra vanjskih poslova Halifaxa protiv Njemačke.[25]

Neposrednu odgovornost za sigurnosne mjere koje uključuju njemačku manjinu u Poljskoj snosio je direktor ministra unutarnjih poslova Waclaw Zyborski. Zyborski je pristao razgovarati o situaciji 23. lipnja 1939. s Waltherom Kohnertom, jednim od vođa njemačke manjine u Brombergu. Zyborski je Kohnertu priznao da su poljski Nijemci bili u nezavidnoj situaciji, ali nije bio naklonjen njihovoj nevolji. Njihov dugotrajni razgovor Zyborski je završio izjavivši iskreno da njegova politika zahtijeva strog tretman njemačke manjine u Poljskoj. Jasno je rekao da je poljskim Nijemcima nemoguće ublažiti njihovu tešku sudbinu. Nijemci u Poljskoj bili su bespomoćni taoci poljske države.[26]

Ostali čelnici njemačke manjine u Poljskoj u više su navrata tražili pomoć od poljske vlade u tom razdoblju. Senator Hans Hasbach, čelnik konzervativne njemačke manjinske frakcije i dr. Rudolf Wiesner, čelnik Mlade njemačke stranke, uputili su višestruke apele poljskoj vladi da zaustavi nasilje. U uzaludnom pozivu premijeru Sławoj-Składkowskom, šefu poljskog Ministarstva unutarnjih poslova, 6. srpnja 1939., Wiesner se osvrnuo na valove javnog nasilja nad Nijemcima u Tomaszówu kod Lódza, 13. i 15. svibnja, u Konstantynówu, 21. – 22. svibnja i u Pabianicima, 22. i 23. lipnja 1939. Wiesnerova žalba nije dala rezultata. Čelnici njemačkih političkih skupina na kraju su prepoznali da nisu imali utjecaja na poljske vlasti unatoč lojalnom stavu prema Poljskoj. Bila je to „otvorena sezona“ na poljske Nijemce uz odobrenje poljske vlade.[27]

Poljski protunjemački incidenti dogodili su se i protiv njemačke većine u Slobodnom gradu Danzigu. Dana 21. svibnja 1939. Zygmunt Morawski, bivši poljski vojnik, ubio je Nijemca u Kalthofu na teritoriju Danziga. Sam incident ne bi bio toliko neobičan, osim činjenice da su se poljski dužnosnici ponašali kao da Poljska, a ne Liga naroda, ima suverenu vlast nad Danzigom. Poljski dužnosnici odbili su se ispričati za incident i s prezirom su se ponašali prema nastojanju vlasti Danziga da izvedu Morawskog na suđenje. Poljaci u Danzigu smatrali su se višim od zakona.[28]

Napetost je neprestano rasla u Danzigu nakon što je Morawski počinio ubojstvo. Njemački građani Danziga bili su uvjereni da im Poljska neće pokazati milost ako Poljska prevlada. Poljaci su bili bijesni kad su saznali da Danzig prkosi Poljskoj organizirajući vlastitu miliciju za domobranstvo. Poljaci su za ovu situaciju optužili Hitlera. Poljska vlada je 1. srpnja 1939. prosvjedovala protiv njemačkog veleposlanika Hansa von Moltkea zbog vojno-obrambenih mjera vlade u Danzigu. Józef Beck rekao je francuskom veleposlaniku Léonu Noëlu 6. srpnja 1939. da je poljska vlada odlučila da su potrebne dodatne mjere kako bi se odgovorilo navodnoj prijetnji od Danziga.[29]

Dana 29. srpnja 1939., vlada Danziga uručila je dvije protestne note u vezi s ilegalnim aktivnostima poljskih carinskih inspektora i graničnih službenika. Poljska vlada odgovorila je ukidanjem izvoza bescarinske haringe i margarina iz Danziga u Poljsku. Poljski su dužnosnici sljedeći put objavili u ranim satima 5. kolovoza 1939. da će granice Danziga biti zatvorene za uvoz svih stranih prehrambenih proizvoda, osim ako vlada Danziga do kraja dana ne obeća da se neće miješati u aktivnosti poljskih carinskih inspektora. Ta je prijetnja bila zastrašujuća jer je Danzig proizvodio samo relativno mali dio vlastite hrane. Svi poljski carinski inspektori također bi imali oružje tijekom obavljanja svoje dužnosti nakon 5. kolovoza 1939. Poljski ultimatum jasno je pokazao da Poljska namjerava zamijeniti Ligu naroda kao suverenu silu u Danzigu.[30]

Hitler je zaključio da Poljska nastoji izazvati neposredni sukob s Njemačkom. Vlada Danziga podvrgla se poljskom ultimatumu u skladu s Hitlerovom preporukom.[31]

Józef Beck objasnio je britanskom veleposlaniku Kennardu da je poljska vlada spremna poduzeti vojne mjere protiv Danziga ako ne prihvati poljske uvjete. Građani Danziga bili su uvjereni da bi Poljska izvršila punu vojnu okupaciju Danziga da je poljski ultimatum odbijen. Njemačkoj vladi bilo je očito da Britanci i Francuzi ili nisu bili u stanju ili nisu htjeli obuzdati poljsku vladu od proizvoljnih koraka koji bi mogli rezultirati ratom.[32]

7. kolovoza 1939. poljski cenzori dopustili su novinama Illustrowany Kuryer Codzienny u Krakovu da objave članak bez presedana. U članku se navodi da su poljske jedinice neprestano prelazile njemačku granicu kako bi uništavale njemačke vojne objekte i nosile zarobljeno njemačko vojno sredstvo u Poljsku. Poljska vlada nije uspjela spriječiti da novine, koje su imale najveću nakladu u Poljskoj, kažu svijetu da Poljska podstiče niz kršenja njemačke granice s Poljskom.[33]

Poljski veleposlanik Jerzy Potocki neuspješno je pokušao nagovoriti Józefa Becka da traži sporazum s Njemačkom. Potocki je kasnije sažeto objasnio situaciju u Poljskoj izjavom „Poljska više voli Danzig od mira.“[34]

Predsjednik Roosevelt znao je da je Poljska izazvala krizu koja je započela u Danzigu i bio je zabrinut da bi američka javnost mogla saznati istinu o situaciji. To bi mogao biti odlučujući čimbenik u obeshrabrivanju Rooseveltovog plana za američku vojnu intervenciju u Europi. Roosevelt je naložio američkom veleposlaniku Biddleu da pozove Poljake da budu oprezniji kako bi se činilo da su njemački potezi odgovorni za svaku neizbježnu eskalaciju u Danzigu. Biddle je Roosevelta 11. kolovoza 1939. izvijestio da Beck nije pokazao zanimanje za sudjelovanje u nizu razrađenih, ali praznih manevara osmišljenih da zavaraju američku javnost. Beck je izjavio da se u ovom trenutku zadovoljio punom britanskom podrškom za svoju politiku.[35]

Roosevelt se također bojao da bi američki političari mogli otkriti činjenice o bezizlaznoj dilemi koju je poljska provokativna politika stvorila za Njemačku. Kad je direktor kampanje američke demokratske stranke i generalni direktor James Farley posjetio Berlin, Roosevelt je naložio američkom veleposlanstvu u Berlinu da spriječi nenadzirani kontakt između Farleyja i njemačkih čelnika. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova zaključilo je 10. kolovoza 1939. da je nemoguće prodrijeti kroz zaštitni zid oko Farleyja. Nijemci su znali da je predsjednik Roosevelt odlučan u tome da im onemogući slobodnu komunikaciju s američkim vođama u posjetu.[36]

Poljska zlostavljanja prisilno izazvala rat

Dana 14. kolovoza 1939. poljske vlasti u Istočnoj Gornjoj Šleskoj pokrenule su kampanju masovnih uhićenja protiv njemačke manjine. Tada su Poljaci zatvorili i zaplijenili preostala njemačka poduzeća, klubove i ustanove socijalne skrbi. Uhićeni Nijemci bili su prisiljeni marširati prema unutrašnjosti Poljske u zarobljeničkim kolonama. U to su vrijeme razne njemačke skupine u Poljskoj bile pomahnitale; bojali su se da će Poljaci u slučaju rata pokušati potpuno istrijebiti njemačku manjinu. Tisuće Nijemaca pokušavale su pobjeći od uhićenja prelazeći granicu s Njemačkom. Neka od najgorih nedavnih zlodjela u Poljskoj uključivala su sakaćenje nekoliko Nijemaca. Poljska javnost pozvana je da svoju njemačku manjinu ne smatra nemoćnim taocima koje se može nekažnjeno zlostavljati.[37]

Rudolf Wiesner, koji je bio najistaknutiji od čelnika njemačke manjine u Poljskoj, govorio je o katastrofi „nezamislive veličine“ od ranih mjeseci 1939. Wiesner je tvrdio da su posljednji Nijemci otpušteni sa svojih radnih mjesta bez naknade za nezaposlenost, a da su glad i oskudica bili utisnuti na lica Nijemaca u Poljskoj. Poljske vlasti zatvorile su njemačke agencije za socijalnu skrb, zadruge i trgovačka udruženja. Izvanredni uvjeti vojnog stanja ranijeg pograničnog pojasa prošireni su na više od jedne trećine teritorija Poljske. Masovna uhićenja, deportacije, sakaćenja i premlaćivanja u tih posljednjih nekoliko tjedana u Poljskoj nadmašili su sve što se prije dogodilo. Wiesner je inzistirao na tome da su čelnici njemačke manjine samo priželjkivali obnovu mira, protjerivanje ratnih profitera i pravo na život i rad u miru. Poljaci su Wiesnera uhitili 16. kolovoza 1939. zbog sumnje da je u Poljskoj izvodio špijunažu za Njemačku.[38]

Njemački tisak posvećivao je sve veći prostor detaljnim izvještajima o zvjerstvima nad Nijemcima u Poljskoj. Völkischer Beobachter izvijestio je da je više od 80.000 njemačkih izbjeglica iz Poljske uspjelo doći do njemačkog teritorija do 20. kolovoza 1939. Njemački ministar vanjskih poslova primio je ogroman spis konkretnih izvještaja o ekscesima protiv nacionalnih i etničkih Nijemaca u Poljskoj. Od ožujka 1939. zaprimljeno je više od 1500 dokumentiranih izvještaja, a više od 10 detaljnih izvješća svakodnevno je stizalo u njemački ured vanjskih poslova. Izvještaji su predstavljali zapanjujuću sliku brutalnosti i ljudske bijede. [39]

W. L. White, američki novinar, kasnije se prisjetio da u to vrijeme među dobro upućenim ljudima nije bilo sumnje da su nad Nijemcima u Poljskoj svakodnevno provođena zlostavljanja.[40]

Donald Day, dopisnik Chicago Tribunea, izvijestio je o groznom postupanju koje su Poljaci namjenili etničkim Nijemcima u Poljskoj:

… Otputovao sam do hodnika gdje su mi njemačke vlasti dopustile da intervjuiram njemačke izbjeglice iz mnogih poljskih gradova. Priča je bila ista. Masovna uhićenja i dugi marševi duž cesta prema unutrašnjosti Poljske. Željeznice su bile krcate mobilizirajućim grupama. Oni koji su pali pored puta su strijeljani. Činilo se da su poljske vlasti poludjele. Cijeli život ispitujem ljude i mislim da znam kako mogu razlikovati pretjerivanje od iskrenih priča koje su ispričali ljudi koji su prošli kroz mučna osobna iskustva. Situacija je bila prilično loša. Meni se rat činio samo pitanjem sati.[41]

Britanski veleposlanik Nevile Henderson u Berlinu koncentrirao se na to da od Halifaxa dobije priznanje okrutne sudbine njemačke manjine u Poljskoj. Henderson je odlučno upozorio Halifaxa 24. kolovoza 1939. da su njemačke pritužbe na tretman njemačke manjine u Poljskoj u potpunosti potkrijepljene činjenicama. Henderson je znao da su Nijemci spremni na pregovore i Halifaxu je izjavio da je rat između Poljske i Njemačke neizbježan ukoliko se ne nastave pregovori između dviju zemalja. Henderson se izjasnio prema Halifaxu da bi bilo suprotno poljskim interesima izvesti pokušaj potpune vojne okupacije Danziga, a dodao je i oštro učinkovito prokazivanje poljske politike. Ono što Henderson nije uspio shvatiti jest da je Halifax gurao rat zbog sebe kao instrumenta politike. Halifax je želio potpuno uništenje Njemačke.[42]

Dana 25. kolovoza 1939. veleposlanik Henderson izvijestio je Halifaxa o najnovijem poljskom zvjerstvu u Bielitzu, Gornja Šleska. Henderson se nikada nije oslanjao na službene njemačke izjave u vezi s tim incidentima, već je svoja izvješća temeljio na informacijama koje je dobivao iz neutralnih izvora. Poljaci su nastavili prisilno deportirati Nijemce s tog područja i prisilili ih na marš u unutrašnjost Poljske. Tijekom jedne od ovih akcija ubijeno je osam Nijemaca, a puno više ih je ozlijeđeno.

Hitler je bio suočen s užasnom dilemom. Ako Hitler ništa ne poduzme, poljski Nijemci i Danzig bili bi prepušteni okrutnosti i nasilju neprijateljske Poljske. Ako bi Hitler poduzeo učinkovitu akciju protiv Poljaka, Britanci i Francuzi mogli bi objaviti rat Njemačkoj. Henderson se bojao da će zločin u Bielitzu biti konačna kap koja će potaknuti Hitlera da napadne Poljsku. Henderson, koji je snažno želio mir s Njemačkom, izrazio je žaljenje zbog neuspjeha britanske vlade da traži suzdržanost od poljskih vlasti.[43]

Dana 23. kolovoza 1939. Njemačka i Sovjetski Savez sklopili su sporazum Molotov-Ribbentrop. Ovaj je pakt o nenapadanju sadržavao tajni protokol kojim je priznata ruska sfera utjecaja u istočnoj Europi. Njemačko priznanje ove sovjetske sfere utjecaja ne bi vrijedilo u slučaju diplomatskog rješavanja njemačko-poljskog spora. Hitler se nadao oporavku diplomatske inicijative putem pakta o nenapadanju Molotov-Ribbentrop. Međutim, Chamberlain je u pismu od 23. kolovoza 1939. upozorio Hitlera da će Velika Britanija podržati Poljsku vojnom silom bez obzira na sporazum Molotov-Ribbentrop. Józef Beck je također nastavio odbijati pregovore o mirnom rješenju s Njemačkom.[44]

Njemačka je Poljskoj 29. kolovoza 1939. dala novu ponudu za posljednju diplomatsku kampanju za rješavanje njemačko-poljskog spora. Uvjeti novog njemačkog plana za nagodbu, takozvani prijedlozi Marienwerder, bili su manje važni od ponude za pregovore kao takve. Uvjeti prijedloga Marienwerdera bili su zamišljeni kao samo okvirni njemački plan za moguće rješenje. Njemačka vlada naglasila je da su ti pojmovi formulirani kako bi pružili osnovu za nesmetane pregovore među jednakima, umjesto da predstavljaju niz zahtjeva koje bi Poljska trebala prihvatiti. Nije bilo ničega što bi Poljake moglo spriječiti da ponude potpuno novi niz vlastitih prijedloga.

Nijemci su, nudeći pregovore s Poljskom, ukazivali na to da su favorizirali diplomatsku nagodbu umjesto rata s Poljskom. Spremnost Poljaka za pregovore ni na koji način ne bi značila povlačenje Poljske ili njihovu spremnost da priznaju njemačku aneksiju Danziga. Poljaci su svoje prihvaćanje pregovora mogli opravdati najavom da je Njemačka, a ne Poljska, smatrala potrebnim zatražiti nove pregovore. Odbijajući pregovore, Poljaci su najavljivali da favoriziraju rat. Odbijanje britanskog ministra vanjskih poslova Halifaxa da potakne Poljake na pregovore ukazalo je da je i on favorizirao rat.[45]

Francuski premijer Daladier i britanski premijer Chamberlain bili su privatno kritični prema poljskoj vladi. Daladier je privatno osudio „zločinačku ludost“ Poljaka. Chamberlain je veleposlaniku Josephu Kennedyju priznao da su Poljaci, a ne Nijemci, bili nerazumni. Kennedy je izvijestio predsjednika Roosevelta, „iskreno, on [Chamberlain] više brine hoće li Poljaci biti razumniji od Nijemaca.“ Međutim, ni Daladier ni Chamberlain nisu učinili nikakav napor da utječu na Poljake da pregovaraju s Nijemcima.[46]

Dana 29. kolovoza 1939. poljska vlada odlučila se za opću mobilizaciju svoje vojske. Poljski vojni planovi predviđali su da će opća mobilizacija biti naređena samo u slučaju odluke Poljske za rat. Henderson je obavijestio Halifaxa o nekim provjerenim poljskim kršenjima prije rata. Poljaci su digli u zrak most Dirschau (Tczew) preko rijeke Visle, iako je istočni prilaz mostu bio na njemačkom teritoriju (Istočna Pruska). Poljaci su istog dana zauzeli brojna postrojenja u Danzigu i sudjelovali u borbama s građanima Danziga. Henderson je izvijestio da Hitler nije inzistirao na ukupnom vojnom porazu Poljske. Hitler je bio spreman prekinuti neprijateljstva ako bi Poljaci naznačili da su spremni pregovarati o zadovoljavajućoj nagodbi.[47]

Njemačka je odlučila napasti Poljsku 1. rujna 1939. Svi britanski čelnici tvrdili su da je cijela odgovornost za početak rata Hitlerova. Premijer Chamberlain emitirao je te večeri na britanskom radiju da „odgovornost za ovu strašnu katastrofu (rat u Poljskoj) leži na plećima jednog čovjeka, njemačkog kancelara“. Chamberlain je tvrdio da je Hitler naredio Poljskoj da dođe u Berlin s bezuvjetnom obvezom prihvaćanja bez pogovora točnih njemačkih uvjeta. Chamberlain je porekao da je Njemačka pozvala Poljake da se uključe u normalne pregovore. Chamberlainove izjave bile su beskrupulozne laži, ali poljski je slučaj bio toliko slab da ga je bilo nemoguće obraniti istinom.

Halifax je također održao vješto licemjeran govor u Domu lordova navečer 1. rujna 1939. Halifax je tvrdio da je najbolji dokaz britanske volje za mirom da Chamberlain, veliki vođa primirja, uvede Veliku Britaniju u rat. Halifax je prikrio činjenicu da je u listopadu 1938. od Chamberlaina preuzeo britansku vanjsku politiku i da Velika Britanija vjerojatno ne bi krenula u rat da se to nije dogodilo. Uvjeravao je svoju publiku da će Hitler morati preuzeti punu odgovornost za započinjanje rata. Halifax je inzistirao na tome da je engleska savjest čista i da, gledajući unatrag, nije želio ništa promijeniti što se tiče britanske politike.[48]

Italija i Njemačka 2. rujna 1939. dogovorile su se da će održati posredničku konferenciju između sebe i Velike Britanije, Francuske i Poljske. Halifax je pokušao uništiti plan konferencije inzistirajući da Njemačka povuče svoje snage iz Poljske i Danziga prije nego što Velika Britanija i Francuska razmotre prisustvo na konferenciji o posredovanju. Francuski ministar vanjskih poslova Bonnet znao je da nijedna nacija neće prihvatiti takav tretman i da je stav Halifaxa nerazuman i nerealan.

Naposljetku, napor posredovanja je propao, a i Velika Britanija i Francuska objavile su rat protiv Njemačke 3. rujna 1939. Kad je Hitler pročitao britansku objavu rata protiv Njemačke, zastao je i postavio pitanje upućeno nikome posebno: „Što sad?“[49] Njemačka je sada bila u nepotrebnom ratu s tri europske nacije.

Slično ostalim britanskim čelnicima, Nevile Henderson, britanski veleposlanik u Njemačkoj, kasnije je tvrdio da je cijela odgovornost za započinjanje rata bila Hitlerova. Henderson je u svojim memoarima 1940. napisao: „Ako je Hitler želio mir, znao je kako ga osigurati; ako je želio rat, jednako je dobro znao što će do toga dovesti. Izbor je ležao na njemu i na kraju je cijela odgovornost za rat bila njegova.“[50] Henderson je u ovom odlomku zaboravio da je više puta upozorio Halifaxa da su poljska zlodjela nad njemačkom manjinom u Poljskoj bila ekstremna. Hitler je napao Poljsku kako bi zaustavio ta zlodjela.

Poljska zlodjela prema njemačkoj manjini su se nastavila

Nijemci u Poljskoj nastavili su doživljavati atmosferu terora početkom rujna 1939. Diljem zemlje Nijemcima je rečeno: „Ako rat dođe u Poljsku, svi ćete biti obješeni.“ To se proročanstvo kasnije ispunilo u mnogim slučajevima.

Čuvena Krvava nedjelja u Torunu 3. rujna 1939. popraćena je sličnim masakrima i drugdje u Poljskoj. Ti su masakri doveli do tragičnog završetka duge patnje mnogih etničkih Nijemaca. Ovu katastrofu Nijemci su očekivali prije izbijanja rata, što se odrazilo na bijeg ili pokušaj bijega velikog broja Nijemaca iz Poljske. Osjećaje tih Nijemaca otkrio je očajnički slogan: „Dalje od ovog pakla i natrag u Reich!“[51]

Dr. Alfred-Maurice de Zayas piše o etničkim Nijemcima u Poljskoj:

Prve žrtve rata bili su Volksdeutscheri, etnički njemački civili s prebivalištem u Poljskoj i građani Poljske. Koristeći popise pripremljene godinama ranije, dijelom nižih administrativnih ureda, Poljska je odmah deportirala 15.000 Nijemaca u istočnu Poljsku. Strah i bijes zbog brzih njemačkih pobjeda doveli su do histerije. Posvuda su viđeni njemački „špijuni“, za koje se sumnjalo da tvore petu kolonu. Prvih dana rata ubijeno je više od 5.000 njemačkih civila. Oni su istodobno bili taoci i žrtveni jarci. Stravične scene odvile su se u Brombergu 3. rujna, kao i na nekoliko drugih mjesta diljem pokrajine Posen, u Pommerellenu, gdje god su boravile njemačke manjine.[52]

Poljska zvjerstva nad etničkim Nijemcima dokumentirana su u knjizi Poljski zločini protiv njemačke manjine u Poljskoj. Većina vanjskog svijeta odbacila je ovu knjigu kao ništa više od propagande kojom se opravdava Hitlerova invazija na Poljsku. Međutim, skeptici nisu primijetili da su forenzički patolozi Međunarodnog crvenog križa i medicinski i pravni promatrači iz Sjedinjenih Država provjerili nalaze tih istraga poljskih ratnih zločina. Te su istrage također provodile njemačka policija i civilne uprave, a ne Nacionalsocijalistička stranka ili njemačka vojska. Štoviše, i antinjemački i drugi sveučilišno obučeni istraživači priznali su da se optužbe u knjizi u potpunosti temelje na činjeničnim dokazima.[53]

Knjiga Poljski zločini protiv njemačke manjine u Poljskoj navodi:

Kad je prvo izdanje ove zbirke dokumenata tiskano 17. studenoga 1939., definitivno je utvrđeno 5.437 slučajeva ubojstava koje su počinili vojnici poljske vojske i poljski civili nad muškarcima, ženama i djecom njemačke manjine. Znalo se da će ukupan broj kad se potpuno utvrdi biti znatno veći. Između tog datuma i 1. veljače 1940., broj identificiranih žrtava povećao se na 12.857. U sadašnjoj fazi istrage otkrivaju da je uz ovih 12.857 još uvijek nestalo više od 45.000 osoba. Budući da im nema ni traga, moraju se smatrati i žrtvama poljskog terora. Ni brojka od 58.000 nije konačna. Nema sumnje da će istrage koje se sada provode rezultirati otkrivanjem dodatnih tisuća mrtvih i nestalih.[54]

Medicinski pregledi mrtvih pokazali su da su ubijeni Nijemci svih dobnih skupina, od četiri mjeseca do 82 godine. Izvještaj je zaključio:

Pokazalo se da su ubojstva počinjena s najvećom brutalnošću i da su u mnogim slučajevima to bila čisto sadistička djela – da je ustanovljeno vađenje očiju i da se drugi oblici sakaćenja, podržani iskazima svjedoka, mogu smatrati istinitima.

Metoda kojom su počinjena pojedinačna ubojstva u mnogim slučajevima otkriva proučavano fizičko i mentalno mučenje; s tim u vezi treba spomenuti nekoliko slučajeva ubojstava provođenih tijekom mnogih sati i polagane smrti uslijed zanemarivanja.

Čini se da je najvažniji nalaz dokaz da je ubojstvo slučajnim oružjem poput palica ili noževa bila iznimka i da su ubojicama u pravilu bile dostupne moderne, visoko učinkovite puške i pištolji. Dalje se mora naglasiti da je bilo moguće, do najsitnijih detalja, pokazati da nije mogla postojati mogućnost pogubljenja [prema vojnom zakonu].[55]

Poljska zlodjela nisu bila djela osobne osvete, profesionalne ljubomore ili klasne mržnje; umjesto toga, oni su bili usklađena politička akcija. Bila su to organizirana masovna ubojstva uzrokovana psihozom političkog neprijateljstva. Poticaj mržnje za uništavanjem svega njemačkog bio je vođen propagandom poljskog tiska, radija, škola i vlade. Britanski bjanko ček podrške potaknuo je Poljsku na neljudska zlodjela protiv svoje njemačke manjine.[56]

Knjiga Poljski zločini protiv njemačke manjine u Poljskoj objasnila je zašto je poljska vlada poticala takva zlodjela:

Jamstvo pomoći koju je Poljskoj dala britanska vlada bio je agent koji je dao poticaj britanskoj politici opkoljavanja. Dizajniran je da iskoristi problem Danziga i koridora kako bi započeo rat, koji je Engleska željela i dugo pripremala za uništenje Njemačke. U Varšavi se umjerenost više nije smatrala potrebnom, a vladalo je mišljenje da se stvari mogu sigurno dovesti do kraja. Engleska je podržavala ovu đavolsku igru, zajamčivši „integritet“ poljske države. Britansko osiguranje pomoći značilo je da će Poljska biti probojni ovan njemačkih neprijatelja. Otada se Poljska nije suzdržavala od nijednog oblik provociranja Njemačke i u svojoj sljepoći sanjala je o „pobjedničkoj bitci pred vratima Berlina“. Da nije bilo poticanja engleske ratne klike, koja je učvršćivala odnos Poljske prema Reichu i čija su obećanja dovela do toga da se Varšava osjeća sigurno, poljska vlada teško da bi dopustila da se stvari razvijaju do te mjere da bi poljski vojnici i civili na kraju tumačili slogan da se istrijebi sav njemački utjecaj kao poticaj na ubojstvo i zvjersko sakaćenje ljudi.[57]

Bilješke

  1. Taylor, A.J.P., The Origins of the Second World War, New York: Simon & Schuster, 1961, str. 207.
  2. DeConde, Alexander, A History of American Foreign Policy, New York: Charles Scribner’s Sons, 1971, str. 576.
  3. Hoggan, David L., The Forced War: When Peaceful Revision Failed, Costa Mesa, Cal.: Institute for Historical Review, 1989, str. 25, 312.
  4. Taylor, A.J.P., The Origins of the Second World War, New York: Simon & Schuster, 1961, str. 209.
  5. Hoggan, David L., The Forced War: When Peaceful Revision Failed, Costa Mesa, Cal: Institute for Historical Review, 1989, str. 50.
  6. Ibid, str. 49-60.
  7. Ibid, str. 328-329.
  8. Ibid, str. 145-146.
  9. Ibid, str. 21.
  10. Ibid, str. 21, 256-257.
  11. Ibid, str. 323
  12. Barnett, Correlli, The Collapse of British Power, New York: William Morrow, 1972, str. 560; vidi također Taylor, A.J.P., The Origins of the Second World War, New York: Simon & Schuster, 1961, str. 211.
  13. Hoggan, David L., The Forced War: When Peaceful Revision Failed, Costa Mesa, Cal.: Institute for Historical Review, 1989, str. 333, 340
  14. Denman, Roy, Missed Chances: Britain and Europe in the Twentieth Century, London: Indigo, 1997, str. 121
  15. Ferguson, Niall, The War of the World: Twentieth Century Conflict and the Descent of the West, New York: Penguin Press, 2006, str. 377.
  16. Hart, B. H. Liddell, History of the Second World War, New York: G. P. Putnam’s Sons, 1970, str. 11.
  17. Watt, Richard M., Bitter Glory: Poland and Its Fate 1918 to 1939, New York: Simon and Schuster, 1979, str. 379.
  18. Hoggan, David L., The Forced War: When Peaceful Revision Failed, Costa Mesa, Cal: Institute for Historical Review, 1989, str. 342.
  19. Ibid., str. 391.
  20. Ibid., str. 260-262.
  21. Ibid., str. 311-312.
  22. Ibid., str. 355, 357.
  23. Ibid., str. 381, 383.
  24. Ibid., str. 384, 387.
  25. Ibid., str. 387.
  26. Ibid., str. 388-389.
  27. Ibid.
  28. Ibid., str. 392-393.
  29. Ibid., str. 405-406.
  30. Ibid., str. 412.
  31. Ibid., str. 413.
  32. Ibid., str. 413-415.
  33. Ibid., str. 419. U fusnoti autori ističe da se izvještaj o istoj temi pojavio u New York Timestu 8. kolovoza 1939.
  34. Ibid., str. 419.
  35. Ibid., str. 414.
  36. Ibid., str. 417.
  37. Ibid., str. 452-453.
  38. Ibid., str. 463.
  39. Ibid., str. 479.
  40. Ibid., str. 554.
  41. Day, Donald, Onward Christian Soldiers, Newport Beach, Cal.: The Noontide Press, 2002, str. 56.
  42. Hoggan, David L., The Forced War: When Peaceful Revision Failed, Costa Mesa, Cal.: Institute for Historical Review, 1989, str. 500-501, 550.
  43. Ibid., str. 598
  44. Ibid., str. 470, 483, 538.
  45. Ibid., str. 513- 514.
  46. Ibid., str. 441, 549.
  47. Ibid., str. 537, 577.
  48. Ibid., str. 578-579.
  49. Ibid., str. 586, 593, 598.
  50. Henderson, Nevile, Failure of a Mission, New York: G. P. Putnam’s Sons, 1940, str. 227.
  51. Hoggan, David L., The Forced War: When Peaceful Revision Failed, Costa Mesa, Cal.: Institute for Historical Review, 1989, str. 390.
  52. De Zayas, Alfred-Maurice, A Terrible Revenge: The Ethnic Cleansing of the East European Germans, 2nd edition, New York: Palgrave Macmillan, 2006, str. 27.
  53. Roland, Marc, „Poland’s Censored Holocaust,“ The Barnes Review in Review: 2008-2010, str. 132-133.
  54. Shadewalt, Hans, Polish Acts of Atrocity against the German Minority in Poland, Berlin and New York: German Library of Information, 2nd edition, 1940, str. 19.
  55. Ibid., str. 257-258.
  56. Ibid., str. 88-89.
  57. Ibid., str. 75-76.