Pecunia non olet , latinski je izraz koji u prijevodu znači „novac ne smrdi.“ Stari Rimljani prenijeli su čitav niz tradicija i običaja na moderno društvo, ali su također imali i neke neobične prakse i poglede na recimo mokraću. Urin se u doba drevnog Rima smatrao mnogo korisnijim nego što je to danas. Koristili su ga za pranje odjeće, pranje zubi, kao i za štavljenje kože. Drevne praonice rublja čak su imale velike keramičke posude koje su se nalazile na javnim prostorima i u kojima se skupljao urin. Pomalo neočekivano, ali ljudi su skupljali toliko urina da su vladari Rima, Neron i Vespazijan, uveli porez na urin u 1. stoljeću.

Korištenje urina u starom Rimu

Dok danas bez razmišljanja puštamo vodu nakon obavljanja „male“ nužde, u drevna vremena urin se smatrao vrlo korisnom tvari. Naime, urin sadrži široku lepezu važnih minerala i kemikalija kao što su recimo fosfor i kalij. Rimljani su također vjerovali da će pranje zubi pastom načinjenom od urina i stijene poznate kao plavac, izbijeliti njihove zube i spriječiti njihovo truljenje. I doista, ovakva mješavina koristila se za pranje zubi sve do početka 18. stoljeća.

Javni zahod drevnog Rima

Što se tiče Rima, najbolji i najskuplji urin na tadašnjem tržištu, bio je onaj iz Portugala. Navodno je to bio „najsnažniji“ urin na svijetu i stoga je bio i najčešći izbor za pranje zubi. Iako se mnogima vjerojatno gadi i sama pomisao na korištenje ovakve zubne paste, navodno je ona doista bila učinkovita.

Dakako, urin se nije koristio u svježem obliku, već bi se on ostavio vani na otvorenom kako bi se iz njega u kontaktu sa zrakom stvorio amonijak. U doba drevnog Rima, on se posebno koristio za pranje rublja jer je zbog amonijaka, bio također vrlo važan za tekstilnu industriju tog vremena. Urin se također koristio za izbjeljivanje vune i lana, ali i za štavljenje kože.

Porez za skupljače urina

U prvom stoljeću, rimski car Neron počeo je naplaćivati porez na urin ili na latinskom „vectigal urinae.“ Ovaj porez bio je usmjeren na skupljanje urina na javnim mjestima, budući da su se niže klase tadašnjeg društva „olakšavale“ u malim posudama koje su se onda praznile u veće. Urin se također skupljao i u javnim zahodima u koje su odlazili pripadnici viših klasa. Oni koji su kupovali urin plaćali su porez, a urin koji se skupljao potom se koristio i reciklirao kao sirovina za daljnje kemijske procese.

Iako je porez s vremenom ukinut, on je ponovno uveden oko 70. godine, s dolaskom cara Vespazijana, koji je postao carem nakon građanskog rata koji je zamalo potpuno uništio Rimsko Carstvo. Dakako, nakon rata, Rimljani su gotovo u potpunosti ostali bez srebra u svojoj riznici. Poznat po svojoj pohlepnosti za novcem, ali i beskompromisnim porezima, Vespazijan je započeo s obnovom carstva. Razni porezi ponovno su nametnuti kako bi se skupila sredstva, a jedan od njih također je bio onaj za trgovinu urinom. Prvi javni zahodi za svo građanstvo uvedeni su za vrijeme Vespazijana, 74. godine.

Novac ne smrdi

Ubrzo nakon ponovnog oporezivanja trgovine urinom, rimski šaljivci počeli su zahode nazivati „vespazijancima.“ To je možda i jedan od razloga zašto je Vespazijanov sin, Titus, inače budući car, smatrao takav porez gnusnim. Rimski povjesničari Dio Cassius i Suetonius tako su zabilježili nepopularnost Vespazijanovog poreza navodeći u svojim povijesnim knjigama kako je uvijek kada bi Titus prigovarao na ovaj porez, Vespazijan uzeo zlatni novčić i rekao „Pecunia non olet,“ ili „Novac ne smrdi.“ Dakako, značenje te uzrečice bilo je da nije bitno odakle dolazi novac.

Vespazijanovi zahodi su unatoč prigovorima njegova sina ipak dobro došli Rimljanima. Možda je i najbolji dokaz tome moguće vidjeti u jednom od spomenika. Naime, jedan dio poreza na urin utrošio se i na izgradnju rimskog Koloseuma, koji je izgrađen za vrijeme desetogodišnje vladavine Vespazijana.

„Vespazijanac“  u Montrealu, Kanada, 1930.

Arhitektonska umijeća Rimljana ostavila su duboki pečat na svjetsku povijest, a tome je doprinjela i malo poznata priča o urinu i porezu na trgovinu istim. Iako je Vespazijanov porez svakako bio nepopularan među skupljačima urinom, proizvođačima tekstila i kožarima, taj isti porez doprinjeo stabilizaciji i razvoju carstva.

Današnji javni zahodi također naplaćuju uslugu korisnicima, pa bi se i to moglo smatrati jednim vidom „poreza na urin.“ Ipak, neki takav službeni porez danas bi vjerojatno bio pristojno ismijan. Ili možda ne?