Uvijek je riječ o crncima. ‘Rainbow Nation’ je velika laž!“ žali se Dalene Raiters, južnoafrička majka iz zajednice rasno miješanih osoba, prenosi AFP.

Nismo dovoljno crni,“ dodala je njezina sestra koja je također godinama nezaposlena.

Mi nismo dio ove zemlje. Bili smo marginalizirani tijekom aparthejda, pa čak i sada,“ žali se Dalene, komentirajući svoju borbu protiv diskriminacije čijom se žrtvom danas smatra.

Naši ljudi žive kao gljive. Četiri generacije pod istim krovom,“ rekla je Elizabeth Raiters, sjedeći u dnevnom boravku obiteljske kuće u naselju Eldorado Park, udaljenom predgrađu Johannesburga.

Ukupno, devet osoba živi u kući koja ima malu spavaću sobu i kolibu u dvorištu.

Natpis tijekom prosvjeda 2018. | Izvor: Louise McAuliffe/EWN

Elizabeth se prijavila za socijalno stanovanje kako bi poboljšala kvalitetu života, ali to je bilo prije 17 godina i nije uspjelo. Uvjerena je da je to zbog boje njezine kože.

Aparthejd je podijelio Južnoafrikance u skupine bijelaca, crnaca, Indijaca i „obojenih“, odnosno one miješane rase. Takav režim ukinut je prije četvrt stoljeća, a danas je pojam rase ostao diskreditiran kao i segregacija. Ipak, izraz „obojeni“ još se i danas široko koristi – i pritužbe o isključenosti su uobičajene.

Stalno smo u sredini,“ požalila se Elizabeth.

Sama „obojena“ zajednica također obuhvaća nekoliko etničkih skupina, uključujući San (bušmani) i Nama – obje autohtone u južnoj Africi. Često ih nazivaju „prvom nacijom“zemlje, kaže Keith Duarte, predstavnik zajednice koja živi u parku Eldorado.

Godine 1994., kada je vladajući afrički nacionalni kongres (ANC), predvodnik borbe protiv aparthejda stupio na vlast, „svi smo smatrali da će nas ANC zastupati, da će biti uključiv,“ rekao je.

To je bila najveća pogreška ikada … Trebamo se jednako tretirati,“ inzistirao je.

Svojatamo ovu zemlju. Znamo da je to protuzakonito, ali svaki put kad podnesemo zahtjev za (socijalnu) kuću, moramo popuniti neke dokumente i nikada nam se ne vrate,“ kaže Chesney Van Wyk, također stanovnik Eldorado Parka, koji živi u trošnoj kolibici na 30 kvadrata.

Za nas je to kao da smo zaboravljene ovce,“ žali se.

Tijekom aparthejda „nismo bili dovoljno bijeli, a sada nismo dovoljno crni,“ dodao je.

Chesney Van Wyk | Izvor: AFP

Kažu da smo mi ništa. Mi smo kopilad. Nismo bijeli, ni crni,“ rekla je Violet Bouwers, žena u pedesetima.

Lokalni mladi imaju ograničene mogućnosti zapošljavanja i mnogi su se okrenuli drogama. U gradskoj četvrti, žestoki stvaratelj ovisnosticrystal meth prodaje se za 50 randa (3.20 dolara).

U travnju su tri majke podnijele kaznene prijave protiv vlastite djece ovisnika zbog pokušaja ubojstva i nasilja u obitelji, navodi Dereleen James iz zaklade Yellow Ribbon koja se bori protiv zlouporabe droga.

Jedna je majka nedavno je ubila sina ovisnika.

Više nije to mogla podnijeti,“ rekao je James, prije nego što je u svom automobilu započeo s potragom za mladim ovisnikom čija je majka tražila da bude uhićen.

I mladi i stari ovisnici inzistiraju da su u lošoj situaciji zbog boje kože. Postoji nekoliko centara za rehabilitaciju u mjestu gdje mnogi ljudi sebe vide kao žrtve nepoštenog sustava.

Južna Afrika danas: Svakog dana 55 ubojstava i 109 silovanja

Iako bi većini palo na um da je neimaština uzrok ovakvom stanju, podaci govore suprotno. Prihod kućanstava među zajednicom „obojenih“ dvostruko je viši od onog u crnačkoj zajednic koja čini 81 posto stanovništva.

Među crnačkim stanovništvom stopa nezaposlenosti iznosi 30.5 posto, dok je među „obojenima“ 23 posto.

Obojeni ljudi su uvijek bili marginalizirani pod kolonijalnom i aparthejdskom vladavinom,“ rekao je Jamil Khan, istraživač Centra za studije raznolikosti na Sveučilištu Witwatersrand u Johannesburgu.

Južna Afrika nakon apartheida nije se dovoljno snažno i agresivno bavila tim nasljeđem.

Južna Afrika u recesiji zbog „šokantnog“ pada proizvodnje u – poljoprivredi

Osjećaj nepravde potrajao je do te mjere da je nekoliko članova zajednice žalilo zbog pada aparthejda pod kojim „obojeni“ nisu imali ni slobodu kretanja ni glasanja.

Crnci imaju sve mogućnosti,“ požalila se 49-godišnja Janice Jacobs.

Tijekom aparthejda bilo nam je mnogo ugodnije. Dali bi nam školski paket s pisaćim priborom. U školama smo imali medicinske sestre. Vladao je red i disciplina. Ako biste zapalili to mjesto, završili biste u zatvoru.

Vlada aparthejda je nekad brinula o obrazovanju, zdravlju, stanovanju. (Ova) vlada ne brine o nama. Ja više volim aparthejd,“ zaključila je.