Posljednjih tjedan dana glavna tema u državi je izjava nekolicine desničarskih lidera da bi pobačaj trebalo zakonski zabraniti, te štoviše da čak ni u slučaju silovanja žena nema pravo pobaciti plod koji je nastao kao produkt tog zločina. Ne treba ni spomenuti da su politički protivnici ovakav gaf promptno iskoristili za prikupljanje iznimno jeftinih poena.

Zapanjujuća je naivnost i diletantizam određenih lidera „hrvatske desnice“ koji su se na ovakvoj temi koja je zapravo vrlo egzaktna i nudi jednostavne pragmatične odgovore, uspjeli upucati u nogu prije nego li je upće započela trka. Gotovo kao da ih je netko namjerno navukao na krive odgovore. No, što ako su oni zapravo iskreni i doista iskreno vjeruju da silovana žena nema pravo pobaciti plod svojeg silovatelja?

Onda imamo problem, jer ja ne shvaćam kako netko, a pogotovo ne „desničar“, može zagovarati ideju da nepoznati stranac ili poznati agresor može izvršiti zločin i svojoj žrtvi nametnuti nešto što ona ne želi i s čim bi trebala živjeti do kraja života. Nije li kontradiktorno da netko tko govori protiv nametanja tuđinske volje hrvatskom narodu, tko želi s našeg naroda skinuti okove koje mu je tuđinac nametnuo, da bi ta osoba prisilila žrtvu silovanja da mora zadržati ono što joj je agresor nametnuo?

Problem većeg dijela takozvane hrvatske desnice jest taj što još nije evoluirala iz klerikalnog konzervativizma u nešto što će svoja načela temeljiti na nacionalnom prosperitetu. Nju više brine ideja o „životu koji počinje začećem“ i „svetosti svakog života“ nego činjenica da padamo u demografski zaborav zbog toga što je sve manje brakova i sve manje djece u obiteljima.

Čak da ove izjave i jesu potaknute brigom za demografskom obnovom nacije, zabrana pobačaja neće polučiti toliko željeni efekt povećanja demografije, žene koje ne žele imati djecu svejedno ju neće imati. Ako nema mogućnosti pobačaja, tu su razni oblici kontracepcije, pilule za dan poslije, tu je kombiniranje s plodnim i neplodnim danima, a na kraju krajeva i apstinencija. Osim toga, uvijek se može skočiti preko granice u privatnu kliniku u susjednoj zemlji i tamo obaviti pobačaj.

Jedan od gorućih problema Hrvatske, a tako i čitave Europe, jest vrlo nizak natalitet koji se odavno spustio ispod razine demografske obnove, iz generacije u generaciju sve nas je manje i sve smo stariji. Krivac za to nisu pobačaji, bez obzira što će netko sad na to iznijeti podatak koliko bi godišnje bilo više djece da ista nisu pobačena, krivac za to je nedostatak pronatalitetne politike, odnosno nemilosrdna protuobiteljska i protunatalitetna propaganda kojom smo izloženi sa svih strana društvenog spektra.

Sve veći udio žena više ne želi biti majkama, ne žele imati veliku obitelj, a posao, školovanje i tobožnja karijera su bitniji od roditeljstva, dok su djeca postala teret i smetnja umjesto središnjeg cilja života i svrhe našeg postojanja.

Jesam li ja protiv pobačaja? Načelno jesam, osim u slučajevima otkrivanja deformacije ploda ili teških nasljednih bolesti, te naravno u slučaju trudnoće koja je posljedica silovanja. Međutim, meni je za razliku od hrvatske političke desnice jasno da su pobačaji samo simptom, a ne bolest sama po sebi. Bolest se ne liječi ublažavanjem simptoma već uklanjanjem uzročnika. Uzrok bolesti je već spomenuta propaganda bijele kuge koju promoviraju razni društveni akteri u zapadnjačkim društvima.

No ovdje se ne radi o tome je li netko za pobačaj, protiv pobačaja, pravo na izbor, pravo na život, ili kako god to već netko nazvao. Ovdje je riječ o gluposti političkih lidera koji očito misle da na osnovu ovakvog radikalnog pozicioniranja glede pitanja pobačaja mogu izvući nešto više konzervativnih glasova. Međutim, izgubiti će više nego što će s ove strane dobiti, to je sigurno. Budimo realni, pobačaj neće biti zabranjen, on je već odavno legaliziran i prisutan, a Overtonov prozor ne pomiče se preko noći.

Stoga, čemu uopće radikalno pozicioniranje i inzistiranje na ovakvoj temi, koja ionako nema trenutno šanse da zaživi? Zar oni doista misle da prosječnog Hrvata, pa čak ni prosječnog hrvatskog desničara zanima tema pobačaja? Zašto ne pričaju o stvarnim temama na kojima kao desnica i patriotska opcija mogu profitirati? Temama poput ilegalne imigracije i zamjene stanovništva, radikalne cenzure prema domoljubima i istinoljubivim ljudima, oduzimanju hrvatskog političkog, monetarnog i pravnog suvereniteta od strane europskih birokrata?

Ne, oni su se uhvatili inzistiranja na tome da silovana žena ne smije pobaciti, jer i taj život je nastao začećem, pa makar to začeće bilo rezultat agresije jedne osobe nad drugom. Nažalost, ovakav potez poslužiti će samo političkim protivnicima da motiviraju neodlučne birače da izađu na izbore, i daju glas njima kao „zaštitnicima dostojanstva žena“, ili će smisliti kakvu sličnu otrcanu frazu. Slobodno možemo zaključiti da je hrvatska politička desnica i dalje nedorasla za ozbiljnu borbu za vlast, koliko god to nama bilo krivo.

Autor: Ivica Mandekić