Dva milijuna godina stara DNK sa sjevernog Grenlanda pomaknula je genetski zapis za milijun godina unatrag do vremena kada je arktičko područje bilo 11-19 stupnjeva toplije i dom bogatom divljem životu, uključujući mastodonte, leminge i guske.
Prema istraživačima sa Sveučilišta u Cambridgeu i Sveučilišta u Coppenhagenu, sjeverni poluotok Grenland – koji je sada polarna pustinja – nekada je sadržavao borealne šume popularnih stabala i breza koje su vrvjele divljim životinjama.
“Novo poglavlje koje obuhvaća 1 milijun dodatnih godina povijesti konačno je otvoreno i po prvi put možemo izravno pogledati DNK prošlog ekosustava tako daleko u prošlost”, rekli su istraživači, prof. Eske Willerslev, dodajući “DNK brzo degradira, ali pokazali smo da se pod pravim okolnostima sada možemo vratiti u prošlost dalje nego što se itko usudio zamisliti.”
Willerslev je dodao da bi se slične tehnike jednog dana mogle koristiti za otkrivanje uvida u prve ljude i njihove pretke.
Willerslev i kolege radili su 16 godina na projektu, što je rezultiralo sekvenciranjem i identificiranjem DNK 41 uzorka pronađenog skrivenog u glini i kvarcu. Drevni uzorci DNK pronađeni su zakopani duboko u formaciji Kap København, sedimentu debelom gotovo 100 metara koji je nastajao tijekom 20.000 godina. Sediment, ušuškan u ušću fjorda u Arktičkom oceanu na najsjevernijoj točki Grenlanda, na kraju je sačuvan u ledu ili permafrostu i ležao je netaknut od strane ljudi 2 milijuna godina.
Ekstrakcija i analiza DNK bio je mukotrpan proces koji je uključivao spajanje sićušnih fragmenata genetskog materijala koje je prvo trebalo odvojiti od gline i kvarcnog sedimenta. Tek je pojava nove generacije tehnika sekvenciranja DNK omogućila znanstvenicima da identificiraju i spoje izuzetno male i oštećene fragmente DNK, kroz referenciranje opsežnih biblioteka DNK prikupljenih od današnjih životinja, biljaka i mikroorganizama.
Nakon što su spojili fragmente, pojavila se slika šuma prepunih sobova, zečeva, leminga i mastodonta – od kojih su potonji prije bili pronađeni samo u Sjevernoj i Srednjoj Americi.
Nisu pronađeni nikakvi mesožderi, najvjerojatnije zato što ih je bilo manje, no istraživači su nagađali da su tu vjerojatno bili drevni sabljozubi tigrovi, vukovi ili medvjedi.
“Ne znamo što je bilo tamo, ali vjerojatno nešto što je jelo mastodonte i sobove”, rekli su autori, dodajući da je ohrabrujuće što su ove vrste uspjele napredovati tako daleko na sjeveru u regiji koja bi još uvijek bila bačena u mrak veći dio zime zbog svog položaja.
“Podaci sugeriraju da se više vrsta može razviti i prilagoditi nevjerojatno različitim temperaturama nego što se dosad mislilo”, rekao je dr. Mikkel Pedersen, iz Lundbeck Foundation GeoGenetics Center na Sveučilištu u Kopenhagenu i koautor.
