Prema pisanju Večernjeg lista, u Hrvatskoj navodno oko 600.000 ljudi u dobi između 25 i 65 godina ne radi i ne traži posao. Međutim, podaci su poprilično upitne točnosti jer su nam statistike otprilike kao i država.

Pozivajući se na podatke Državnog zavoda za statistiku (DZS), većina takvih je navodno starija od 50 godina, što je dob u kojoj je već dugo vremena dosta problematično naći posao. Među njima se ipak nalazi i oko 190.000 mladih koji bi navodno mogli raditi, ali su neaktivni. Tu se očekivano postavlja pitanje: Za što bi mogli raditi i u kakvim uvjetima?

Kako podaci navode, među nezaposlenima je veliki broj visokoobrazovanih ljudi, pri čemu navodno ima više akademski obrazovanih žena nego muškaraca.

Uz Zemlju kao „ravnu ploču“ trenutno jedan od „najvećih“ problema Hrvata.

No, ovdje se ističe kako je nemoguće procijeniti u kojoj su dobnoj skupini neaktivni akademski obrazovani građani. Čak je upitno jesu li možda umirovljenici. Ono što je navodno sigurno jest da oko 204.000 visokoobrazovanih ljudi ne radi i ne traži posao u Hrvatskoj. Među njima je 97.000 muškaraca i 107.000 žena.

Interesantno je pitanje koje si mnogi u Hrvatskoj postavljaju, a to je kako ti ljudi ostvaruju prihode? Je li riječ o „crnom“ ili „sivom“ tržištu; je li u pitanju neki oblik kriminalnih aktivnosti ozbiljnijeg tipa?

Tu pak dolazimo do još jednog besmisla moderne „statistike“ koja ima rupu jer državljani Hrvatske imaju mogućnost raditi u inozemstvu, a da nisu niti prijavili svoj odlazak iz zemlje, pa se vode kao da žive u Hrvatskoj. Iz tog razloga zapravo nitko nema pojma koliko je ljudi otišlo van zemlje.

Sva sreća pa još imamo za kavu i „tumore“, inače bismo možda bili zdraviji i sretniji.

U ovoj masi, ako je vjerovati takvim podacima, nalazi se i oko 200.000 neobrazovanih ljudi koji nemaju niti osnovnu školu, a za koje se smatra da su na teret socijalne skrbi, s obzirom da kao takvi ne mogu ili ne žele raditi. Koliko je pak onih kojih su svoju profesiju našli u kladioničkoj grani?

U cirkuskom sustavu gdje ne možemo vjerovati čak niti običnim statistikama, teško je uopće dati ikakav suvisli komentar. Ono što je jasno jest scenarij kakav je pogodio i druge europske zemlje.

Naime, Hrvati su navodno bezvrijedni jer ne žele crnčiti za „siću“ i htjeli bi biti neovisni. Pritom ih se godinama moralno ucjenjuje, maltretira i mentalno siluje zbog bilo kakvih težnji ičem boljem, a potom se putem medija plače o njihovom bijegu, nevoljkosti za radom i demografskoj propasti zemlje.

Neprikosnoveni vladar zanimanja u Hrvata.

U eri kolektivnog „humanog ludila“, država i dalje financira tisuće beskorisnih udruga, desetke beskorisnih vjerskih organizacija, niz političkih protuha, dok se državni stanovi osiguravaju za strance i vječno „diskriminirane“ manjine koje, paradoksalno, ni same ne rade. Hrvati se uz sve to i dalje sami moraju boriti s birokratskom zvijeri, nesnosnim cijenama namirnica, pokretnina i nekretnina te vječnim dugovima prema lihvarima koji sebe nazivaju bankarima.

S druge stane, pored „stručnih“ diskusija o tim problemima uz kavu i „tumore“, takvo silno nezadovoljstvo nepravdom rezultira kao i obično otvaranjem milijuna grupa na Facebooku, potpisivanjem kojekakvih peticija i traženjem referenduma. Razlog? Pa, Hrvati većinom vjeruju kako u zemlji postoji „demokracija“ i da se problemi rješavaju verbalnim onaniranjem na Facebooku, pri čemu upravo oni odlučuju o političko-gospodarskim potezima. O uspješnosti takvih metoda svjedoči trenutno i buduće stanje.