Dubrovnik je danas jedan od većih hrvatskih gradova, luka na obali Jadranskog mora, te središte Dubrovačko-neretvanske županije, a njegova ljepota dodatno počiva na prošlosti i ponosu s kojim su Dubrovčani branili ono što je njihovo u neprestanim borbama protiv osvajača. Grad je nastao u relativno dalekoj prošlosti, pa je, kao i u slučajevima mnogih starih sredozemnih gradova, obavijen koprenom legende. Od više legenda o njegovu nastanku povijesno je najutemeljenija ona koja povezuje nastanak novog grada s razaranjem i propašću rimskoga grada Epidaura (na mjestu današnjeg Cavtata) u VII. stoljeću. Epidaur je osnovan vrlo vjerojatno kao grčka kolonija, premda o tome nema sigurnih nalaza.

U rimsko doba bio je razvijen grad i važno pomorsko- trgovačko središte. Godine 614. Epidaur su zauzeli i razorili Avari i Slaveni, a preživjeli stanovnici sklonili su se po obližnjem šumovitom području i na malom stjenovitom otočiću Lausu. Otočić je od kopna bio odijeljen uskim kanalom, pa je tako naselje na njemu bilo zaštićeno i s mora i s kopna. Prije dolaska izbjeglica iz Epidaura otočić je vjerojatno već bio naseljen, te su pridošlice samo znatno uvećale broj stanovnika. Kasnije je taj morski kanal zasut, a danas se na njegovu mjestu proteže najpoznatija dubrovačka ulica- Stradun.

Od samog osnutka Dubrovnik je bio u neprestanim borbama za očuvanje teritorija – do početka XІI. st. je, uz kraće prekide, priznavao Bizantsku vlast, a 1205. godine dolazi pod izravnu mletačku vlast, koja će se nad njime zadržati do 1358. godine.

Dubrovnik je 1169. godine s Pisom sklopio ugovor o pomorskoj trgovini u Sredozemlju od Pise do Carigrada, a do kraja XII. stoljeća i sa mnogim hrvatskim i talijanskim jadranskim gradovima, te sa svojim kopnenim susjedima, Bosnom i Srbijom, osiguravši tako status glavnog trgovačkog emporija za navedene balkanske zemlje. Kad su se našli po upravom Mlečana, Dubrovčani su morali prihvatiti mletačke kneževe i biskupe, što će ostaviti dosta traga na društvenom uređenju grada, ali se tijekom XIII. stoljeća Dubrovnik u više navrata uspijeva odmetnuti i od mletačke uprave. Iako je u to vrijeme razvitak grada bio znatno usporen, Mlečani nikada nisu uspijeli zavladati dubrovačkom trgovinom, ali niti gradom u potpunosti.

Današnji Dubrovnik

Zadarskim mirom iz 1358. godine Venecija se morala odreći svog posjeda na istočnoj obali Jadrana. Nakon 153 godine pod  Mletačkom upravom, kralj Ljudevit precizirao je novi status dubrovačke komune. Dubrovnik od te godine priznaje vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih vladara, te postaje sastavni dio Kraljevine Dalmacije. Uprava u gradu i distriktu pripala je građanima, uz uvjet da se poštuju statuti, običaji, prihodi i distrikt grada Dubrovnika. Na čelu će biti knez iz redova kraljevih podanika, čiji izbor potvrđuje kralj, a vladat će uz vijeće sudaca i vijećnika i mudrih ljudi izabranih u Velikom vijeću grada Dubrovnika. No, klauzula nije provođena. Svoje je rektore na funkciji nekadašnjeg kneza dubrovačka vlastela birala iz svojih redova, bez ičije potvrde. Isto tako, i najvažnije organe dubrovačke komune biralo je Veliko vijeće, a o izboru ostalih organa odlučivali su rektori i Malo vijeće.

Pošto u gradu više nema predstavnika vrhovne vlasti, dubrovačka komuna obavlja i vanjsku politiku nakon 1358. godine puno samostalnije. Dubrovnik samostalno sklapa međunarodne ugovore s drugim državama i gradovima a kada smatra potrebnim traži preporuku vrhovne vlasti da bi neki ugovor brže i uspješnije ostvario. U tim se vanjskim odnosima javlja kao „COMMUNITAS RAGUSINA“ (Općina Dubrovnika), a u sredini 15. stoljeća počinje upotreba naziva „REPUBLICA RAGUSINA“ (Republika dubrovačka), što se tijekom 16. stoljeća i ustaljuje. Jedino je Mletačka Republika dosljedno izbjegavala takav naziv, obraćajući se Dubrovniku kao „općini“. Dubrovačka je vlastela držala do slobode svoje zakonodavne vlasti i osobito ju isticala i ponosila se njome. Dubrovčani su živjeli po zakonima koje su sami donosili, vidjevši u tome glavno jamstvo i sadržaj slobode. U praksi je nakon 1358.g. ostvareno opsežno dubrovačko zakonadavstvo. Osim toga, Dubrovnik je vrlo vješto izbjegavao sudjelovanja u ratovima Ugarsko-Hrvatske. Također je poduzimao i samostalne vojne akcije, ne tražeći prethodno kraljevo dopuštenje.

Treće važno političko pitanje bila je ugovorena upotreba kraljevskih insignija. Dubrovčani su od 1359. pa sve do 1493. godine nabavljali kraljevske zastave iz Budima, no isticali su ih samo onda kada je to njima odgovaralo ili kada su smatrali da im je to pogodnija zaštita. No, odraz vrhovništva ugarsko-hrvatske države ostao je na grbu dubrovačke komune. Iz te je tradicije preuzet tip grba „četiri bijele grede na crvenom polju“. Godine 1399. Dubrovačka se Republika širi na područje Primorja od Stona do Orašca, a 1419. i 1427. dobiva svoj konačni oblik uz Konavle i Cavtat.

Kao cijenu mira i sigurnosti Dubrovnik je vrhovnoj vlasti plaćao godišnji tribut od 500 dukata. Tribut su plaćali i Turskoj kao zalog miru pred tom golemom opasnošću, ali i radi održavanja slobodne trgovine na Balkanu. Godine 1442. tribut je iznosio 1.000 dukata, te se s vremenom povećavao, da bi se 1481.g. ustalio na iznosu od 12.500 zlatnih dukata godišnje.

Snažna pomorska flota bila je okosnica dubrovačke trgovačke moći

Pošto tijekom 15. stoljeća ugarsko-hrvatski vladari često nisu mogli pružiti dovoljnu zaštitu Dubrovniku, dubrovčani su tražili ili pismeno razriješenje državnopravnih odnosa Dubrovnika s ugarsko-hrvatskom državom ili efikasnu zaštitu. Kada se 1503. godine sklapao mir između Ugarsko-hrvatske države i Turske, Dubrovniku je uspjelo ugovorom osigurati status Dubrovačke komune-republike. Nakon Mohačke bitke, 1526. godine, u kojoj je ugarsko-hrvatska vojska poražena od Turaka prestali su i s plaćanjem tributa ugarsko-hrvatskoj vlasti. Ne vezuju se više ni s jednom državom ili vladarom klauzulama koje bi ih ma i formalno dovodile u zavisnost.

Naraslom gospodarskom snagom i vještinom svoje diplomacije, koja je bila od iznimne važnosti tijekom cijelog postojanja Republike, dubrovačka je vlada ostvarila zaštitu od zapadnih sila. Dostavljala im je informacije o stanju u Turskoj i o njezinim namjerama i time ih zaduživala odmjeravajući kada će o čemu, kome i koliko priopćiti. I Turskoj su dostavljane političke obavijesti o prilikama u zapadnim zemljama. Tako utvrđeni odnos s Turskom, uz plaćanje tributa, zaštitio je Dubrovačku Republiku i od pritisaka i pretenzija Mletačke Republike tijekom 16. i 17. stoljeća.

Ljubav i ponos koje su Dubrovčani osjećali prema svojoj zemlji očitovala se i u tezi: „Bog i država napuštaju se samo zajedno s vlastitim životom“, te činjenici da je cjelokupno političko djelovanje svih dužnosnika Dubrovačke Republike, ali i svi privatni interesi i etičke norme, bilo podređeno isključivo dobrobiti države.

Iako je zbog razvijene trgovine puno ljudi posjećivalo Dubrovnik, ali isto tako ga i napuštalo, što zbog poslovnih putova, što za stalno, posebno je zanimljiva i činjenica koliko je vlada u Dubrovniku pomno nadzirala useljavanje, pogotovo iz zemalja zaleđa i sa mletačkog teritorija. Bili su svjesni neprilika do kojih je dolazilo s tim zemljama zbog useljenika, pogotovo zbog prebjega, te su bili nagnati na osobit oprez. Usto, dubrovačka je vlada nastojala održati i u vjerskom pogledu maksimalno homogeno pučanstvo. Bila je oblikovana i politička teza, koja je glasila: „Republika će očuvati toliko svoje slobode, koliko sačuva čiste katoličke vjere na svom području“.

Već je tada bilo jasno da bi multikulturalizacija samo nazadovala razvitak. No, iako je inzistirala na katoličkoj pripadnosti dubrovačkoga narod, vlastela nije zanemarila vjersku toleranciju prema ljudima druge vjere. Vlastela, koja je težila stabilnosti i jačanju aristokratske vladavine i državnog položaja dubrovačke komune-republike, ponekad je crkvene ljude upotrebljavala kao svoje poslanike i diplomatske agente, svećenike postavljala za kancelare u lokalnim upravama, no njihovu su vlast ograničavali načelom „Nemo militans Deo implicat se negotiis secularibus“. (Nitko tko je božji vojnik ne smije se upletati u svjetovne poslove), koje se redovito provodilo. Iako je bilo sporova između pape i dubrovačke uprave, te je čak došlo do točke da je rimska kurija Dubrovniku zaprijetila ekskomunikacijom, dubrovačkoj je diplomaciji uspjelo smiriti i taj spor bez odstupanja od svojih načela. Dubrovačka vlada odlučno se branila stavom: „Da bismo se očuvali nepovrijeđeni i u našoj slobodi, ne možemo niti smo dužni pristati na nešto što nam donosi propast”.

Sam naziv „Zlatno doba“, koji označava XV. i XVI. stoljeće, dovoljno govori o stanju u Republici kroz ta dva stoljeća. Porast prosvjetnog i kulturnog nivoa krenuo je bržim tempom u XV. stoljeću. To se postiže dobrim organiziranjem školstva, te poticanjem na odlaske na sveučilišta, posebice talijanska. U to vrijeme ondje se razvijaju prirodne znanosti, filozofija, graditeljstvo, slikarstvo, glazba te književnost. Brojni znanstvenici i umjetnici koji su djelovali u Dubrovniku bili su poznati i istaknuti i u Europi (Ivan Gundulić, Marin Držić, Ivan Česmički, Stjepan Gradić…).

Umjetnicima, graditeljima i klesarima te majstorima umjetničkog obrta pružao je Dubrovnik u XV. i XVI. st. mnogo mogućnosti rada. U tom su razdoblju najveći zahvati izvedeni na kompleksima dubrovačke, stonske i cavtatske utvrde. To su bili opsežni skupi radovi na kojima vlastela nije žalila sredstava što se očitovalo i u praktičnoj efikasnosti i estetskoj vrijednosti ostvarenja. Kulturni život ispunjavale su kazališne predstave, glazbeni domjenci te razne obiteljske svečanosti i priredbe, razvijajući tako nove kulturne potrebe i sadržaje tog života.

Područje nad kojim je Dubrovačka republika imala vlast

Materijalno bogatstvo Dubrovačke Republike zasnivalo se osim na carinama, daćama i pristojbama i na proizvodnji i transferu srebra i olova iz bosanskih i srpskih rudnika u razvijene krajeve Europe, gdje vlada golema potražnja za ovim materijalima. Turskim osvajanjem Srbije i Bosne potpuno je zaustavljena ta važna privredna djelatnost, te je 1463. godine donesena odluka da se poruše sve radionice koje se nalaze izvan zidina. Osim toga, osobit značaj gospodarstvu daje razvitak suknarskog obrta, naročito u prvoj polovici 15. stoljeća, te proizvodnja i trgovina soli. Dubrovnik je održao monopole soli na području od Neretve do Drima, učinivši tako balkanske zemlje ovisnima. Također se može reći i da nije bilo obrtne grane razvijenog mediteranskog grada koja nije bila zastupana u Dubrovniku: staklarski obrt, krznarski obrt te drvodjelski obrt. Posljednje se naročito poticalo zbog gradnje brodova, zbog čega je razumljiva činjenica da je sredinom XVI. stoljeća Dubrovnik imao više od 180 velikih brodova, koji su plovili sve do Engleske.

Godine 1573. dubrovački je poslanik papi Dubrovnik prikazao kao grad sa 80.000 stanovnika, a jedan izještaj govori nam da je 1624. godine 30.000 građana naseljavalo sam Dubrovnik, te isto toliko nijh i okolicu, no prema istraživanjima smatra se da je sredinom 16. stoljeća u Republici obitavalo najviše 40.000 stanovnika, od čega oko 10.000 u samom gradu. Uglavnom kontinuirani gospodarski uspon i prosperitet sve do početka 17. stoljeća odrazio se i u dubrovačkoj demografskoj situaciji. U cjelini uzevši, dinamika je stanovništva u tom razdoblju postojana, a u gradu Dubrovniku razvijenija nego u njegovoj okolici. U potresu i požaru 1667. godine poginulo je oko 80 posto stanovništva i uništeno je oko 70 posto zgrada, no ni tada Dubrovačka Republika nije predala svoju slobodu i nezavisnost.

Ulazak francuskih postrojbi u Dubrovnik označio je kraj Dubrovačke republike

Republika, koja službeno postoji od 15. stoljeća, ostala je nezavisna kroz povijest kao respektabilna trgovačka sila sve do XIX. stoljeća. Sama činjenica da nije vodila niti jedan napadački rat, a uspijela je proširiti svoje područje dovoljno govori o uspjesima njene diplomacije koja je bila od velike važnosti od samog osnutka grada. Dubrovačka Republika nije se ugasila zbog svoje povijesne potrošenosti, nego 1808. godine kao izraz moći okupacijske Napoleonove vlasti. Francuska je vojska tijekom napredovanja prema Boki kotorskoj, koja je bila od izuzetne važnosti francuskoj vojsci u ratu koji je slijedio sa prusko-ruskim vojnim savezom, po dogovoru sa vladom Republike ušla u grad. Vlada je dozvolila Francuzima prijelaz preko područja Republike, no Francuzi se tog sporazuma nisu držali.

Nakon što su 27. prosinca 1807. godine ušli u grad, Francuzi su ga potom i zauzeli. Republika je formalno postojala još nešto više od mjesec dana, do 31. siječnja 1808. godine. Zastave Dubrovačke Republike zabranjene su odmah 27. prosinca 1807. godine, ali je gradska vlada ignorirala zapovijedi, tako da su u upotrebi ostale još do kraja siječnja iduće godine. Nakon što je Dubrovnik pao pod francusku vlast, Rusi i Crnogorci prodrli su na dubrovački teritorij i opljačkali ga. Nakon Napoleonova pada, postojale su neke nade da će na Bečkom kongresu doći do obnove Republike. No, austrijska carska vlast se s time nije složila pošto je imala pretenzije da ostvari svoju vladavinu na cjelokupnom teritoriju istočne obale Jadrana.