Digitalizacija, na koju mnogi blagonaklono gledaju, ne samo da ide protiv naravnosti (naravno, tema sama po sebi, ali ovdje mislim isključivo na normalni tijek i prirodnost komunikacije) čovjekova ponašanja, već uništava i zamjenjuje i druge djelatnosti koje postaju bezvrijedne. Učenje na daljinu – distancu – nutka se sve više, i polako postaje obrazac koji se predstavlja civilizacijskim iskorakom.

Problemi nisu samo u nedostatku kvalitete izvođenja takve vrste nastave nego i negativne psihičke posljedice koje se događaju. Nastava na daljinu podrazumijeva i prešutno baca na djecu veliki pritisak i odgovornost u okruženju u kojem oni nemaju osjećaj školovanja. U trenutku kada učitelj/učiteljica pozdravi učenike preko stolnih računala – kod učenika se ne stvara osjećaj odgovornosti, potrebe za radom, koncentracije – niti na formalnoj razini.

Nepojavljivanje odgovornosti događa se jer ne postoji radna okolina tj. učenici su često u svojim pidžamama, pa na svom računalu za vrijeme nastave igraju igrice i jedu slatkiše.

U ovoj ranoj fazi – pogotovo ako govorimo o učenicima osnovnih škola – kognitivni procesi se razvijaju svakim danom – pa nije samo važno da pred učenike postavimo mentalne probleme; već i da im omogućimo sredinu u kojoj će oni moći stvoriti prijeko potrebni osjećaj odgovornosti i rada.

Jean Piaget smatra to iznimno važnim – pa naglašava potrebu za radnjama kojima dijete – rješava probleme i rasuđuje o svijetu oko sebe. Ukoliko stvari postoje samo virtualno – na daljinu – utoliko se ne stvara radno ozračje jer dijete u udobnosti svoga doma ne može prijeći u profesionalniju razinu u mjeri u kojoj to mogu činiti odrasli. Naposljetku, mentorstvo profesora, koji u svakom trenutku ima kontrolu nad tijekom sata, jest vitalno za zdrav i produktivan nastavni sat – a to se sigurno guši u nastavi u kojoj učenici mogu raditi 100 stvari za vrijeme online nastave.

Neproduktivnost, nemogućnost osobnog kontakta, slaba fluidnost samog nastavnog sata, teža interpretacija i prenošenje činjenica – samo su neke od nastavnih nedostataka ovakva načina nastave.

Druga stavka je još uvijek velika nedorađenost ovakva sustava i na samoj tehnološkoj razini; gdje se događaju česta zamrzavanja slike ili općenito problemi s internetom kao i problemi u sustavima i programima koji se koriste. Postavke ovog dijela su još uvijek skromne mogućnosti u kontekstu samih opcija ponuđenih učenicima; odnosno onih online alata kojima se oni mogu služiti tijekom nastave.

Oglas:

Bez obzira na svu tu manjkavost učenja na daljinu – najveće posljedice su nerazvijanje socijalnih i drugih vještina. U korona krizi – djecu se uči na jedan oblik ponašanja koji kao svoj temeljni uzus ima distanciranost u svim svojim prostornim oblicima.

Čak i kada su u učionici – učenici moraju paziti na svaki dodir – pa se uobičajen razvoj ljudskih kontakata (doslovno kontakt) počinje drugačije percipirati; što dovodi da jedan oblik ponašanja ima prednost nad onim drugim; čak i kada se može zaključiti da ovo novo vladanje vuče velike negativnosti.
Uštrcavanje nove odgovornosti djeci; bez da se pokuša usaditi ta ista odgovornost preko konvencionalne nastave – nije samo dodatni uteg već i čista utopija – budući da se sada od djece očekuje da veći dio gradiva samostalno obrade.

Zavisnost od tehnologije sada poprima novu dimenziju jer su djeca ionako stalno uz mobitele, računala – a nova potreba da se nastava i radni zadaci odvijaju (kroz tehnologiju) pomoću tehnologije – govori djeci da je to jedini način i put; ne samo njihova školovanja već i općenito života.

Očekivati drugačije ponašanje djece u ovoj konstelaciji svijeta – jest kao da očekujete od pripitomljene životinje koja je cijeli svoj životni vijek živjela s ljudima da sada samostalno preživljava i lovi u prirodi.
Ako se ponovno dogodi online nastava – i ovu školsku godinu – to će sigurno ostaviti velike posljedice na djecu; ne samo zbog svih navedenih negativnosti – nego zbog jednostavne linije manjeg otpora.

Ovaj način je lakši za svakog učenika – lišava ga pravog rada i učenja, discipline, osjećaja kolektiva (ako ne računamo to virtualno okupljanje) – i dopušta mu da mogućnost stalnog izgovora.

Trenutno ne postoji niti jedna prednost online učenja – ni za jedan predmet – pa je sama mogućnost ovakve nastave apsolutno loša.

Autor: Filip Đukić

Ostale članke ovog autora možete pronaći na blogu POLITIKONZ