Gjergj Kastrioti Skenderbeg bio je albanski plemić i vođa ustanka protiv Osmanskog carstva na području sjeverne Albanije sredinom 15. stoljeća. Srednjevjekovna plemićka obitelj Kastrioti kontrolirala je dijelove središnje Albanije i istočne Makedonije. Rođen 1405. godine, Gjergj je bio sin Gjona Kastriotija i Vojislave Branković.

Njegov otac je, poput većine lokalnih vladara i plemića tog doba, bio turski vazal, te je Gjergj kroz „danak u krvi“ još kao dijete odveden na turski dvor, gdje se obučavao za janjičara i prihvatio islam. Nakon školovanja i obuke pristupa turskoj vojnoj službi, gdje ostaje narednih dvadeset godina.

Gjergj Kastrioti već je kroz svoje služenje u osmanskoj vojsci došao na glas kao vrstan vojskovođa. Za svoje vojne zasluge, dobio je nadimak Iskander (tur. İskender – Aleksandar), čime se uspoređivalo njegovo ratničko umijeće s Aleksandrom Velikim.

Kad je Janoš Hunjadi porazio vojsku Osmanskog carstva kod Niša 1443. godine, Skenderbeg je napustio sultanovu vojsku, vratio se u zavičaj i ponovno prihvatio kršćanstvo. Preuzeo je kontrolu nad Krujom iz koje je vodio borbu protiv Osmanskog carstva i Mletačke republike narednih 25 godina.

U Albaniji je bunt protiv Osmanskog carstva tinjao već godinama prije nego što je Skenderbeg napustio tursku vojsku. U kolovozu 1443. godine Gjergj Arianiti ponovno je pokrenuo ustanak u središnjoj Albaniji, a pod pokroviteljstvom Venecije 2. ožujka 1444. godine Skenderbeg je pozvao lokalno plemstvo na sastanak u grad Lješ, gdje je osnovana takozvana Lješka liga.

Grb plemićke porodice Kastrioti

Skenderbeg je u borbama protiv turske vojske, a kratko vrijeme i protiv Mlečana, koristio gerilske taktike, pritom koristeći prednosti brdovitog terena. Tijekom prvih desetak godina, Skenderbeg je zapovjedao s oko 10 do 15 tisuća vojnika.

 

U početku ustanka, Venecija je podupirala Skenderbega, smatrajući njegove snage svojevrsnom tampon zonom prema Osmanskom carstvu. No, sve veća snaga Skenderbega i njegovih postrojbi postala je prijetnja interesima Venecije, što je dovelo do narušavanja odnosa, a posljedično i do Albansko-Venecijanskog rata 1447. godine.

Venecija je tada ucijenila Skenderbegovu glavu, obećavši onom tko ubije Skenderbega doživotno primanje 100 zlatnih dukata godišnje. Tijekom sukoba Venecija je pozvala i turske snage da napadnu Skenderbega, koji bi se tada našao suočen s neprijateljima na dvije fronte. No, taj sukob ipak nije dugo potrajao, te je već u listopada sljedeće godine potpisano primirje i sporazum između Skenderbega i Venecije.

Osmansko carstvo je od 1443. do 1478. godine četiri puta bezuspješno pokušalo osvojiti Kruju, Skenderbegovo uporište. U dva pohoda je sultan osobno predvodio vojsku.

Renovirani ostaci utvrde Kruje gdje se danas nalazi Skenderbegov muzej

U lipnju 1450. godine sultan Murad II. poveo je 100.000 vojnika u opsadu Kruje. Koristeći strategiju spaljene zemlje, te time onemogućivši Turcima korištenje lokalnih resursa, Skenderbeg je ostavio tvrđavu s 1.500 vojnika, dok je s ostatkom svoje vojske vršio diverzantske napade na Muradovu vojsku i opskrbe karavane. Tvrđava je u međuvremenu izdržala i odbila tri velika napada, pritom nanijevši velike gubitke turskoj vojsci. Murad II. shvatio je da do zime sigurno neće uspjeti osvojiti Kruju, te se u listopadu iste godine povukao sa svojom vojskom. Procjena je da je u neuspjeloj opsadi život izgubilo oko 20.000 turskih vojnika.

Muradov sin, Mehmed II., ponovno je krenuo u osvajanje Kruje 1466. godine, koristeći silu od 30.000 vojnika. Tvrđavu je branilo 4.400 vojnika pod zapovjedništvom Tanusha Topie. Nakon nekoliko mjeseci opsade, Mehmed je poput svojeg oca zaključio da neće uspjeti u svom naumu, te se povukao i vratio u Istanbul.

Tijekom dugogodišnje vojne kampanje Osmanskog carstva, područje Albanije pretrpjelo je značajne gubitke, kako u pogledu civilne populacije, tako i u gospodarskom pogledu. Značajne gubitke pretrpilo je i albansko plemstvo. Zbog svih navedenih faktora, Skenderbeg je 1468. godine pozvao preostale plemiće i vojskovođe na novi sastanak u Lješu, kako bi se dogovorila nova strategija u borbi protiv Turaka. U međuvremenu, Skenderbeg se razbolio od malarije, te je umro 17. siječnja 1468. u dobi od 62 godine.

Skenderbegova smrt odjeknula je u zapadnim zemljama. Katolička crkva je glorificirala Skenderbegov otpor Osmanlijama, a papa mu je dodijelio titulu Athleta Christi. Skenderbeg je imao iznimno dobre odnose s napuljskim kraljem, koji je obećao pomoć Skenderbegovoj obitelji. Nakon kasnijeg potpunog pada Albanije pod osmansku vladavinu, mnogi albanski plemići, kao i vojnici, našli su utočište u Napulju. Napuljsko kraljevstvo dalo je Skenderbegovoj obitelji zemlju i plemićku titulu u provinciji Lecce.

Skenderbegovi šljem i mač koji se danas čuvaju u Beču

Nakon Skenderbegove smrti Kruja potpada pod direktnu mletačku kontrolu sve dok je nije zauzela osmanska vojska 1478. godine. Kruja i teritorij koji je svojevremeno bio pod Skenderbegovom kontrolom ostali su u sastavu Osmanskog carstva sve dok ih 1912. godine, tijekom Prvog Balkanskog rata, nije zauzela vojska Kraljevine Srbije.

Skenderbegova uloga u kočenju daljnjeg i bržeg prodora osmanlijskih snaga u europski kontinent bila je značajna, te je omogućila bolju pripremu zapadnijim zemljama koje su se našle na putu osvajačke sile Osmanskog carstva.

Gjergj Kastrioti Skenderbeg se danas smatra jednim od vodećih nacionalnih heroja, kako Albanije, tako i europske povijesti 15. stoljeća. Prema dostupnim zapisima, nema sumnje da je Skenderbeg još za vrijeme svojeg života stekao reputaciju junaka. Neuspjeh većine europskih zemalja da mu pruži značajniju vojnu pomoć, kao i neuspjeh pape Pija II. da organizira križarski pohod protiv Osmanskog carstva, rezultirao je time da sve Skenderbegove pobjede protiv Turaka nisu u konačnici osujetile daljnji prodor Osmanskog carstva prema zapadu.