U razdoblju između 1932. i 1933. godine, dok je sovjetska vlada prodavala ogromne količine ukrajinskog žita na inozemnim tržištima, oko 7 milijuna ukrajinskih muškaraca, žena i djece izgladnjelo je do smrti. Ovaj namjerni pokušaj da slome ukrajinski narod pomoću umjetno izazvane gladi postao je poznat kao „holodomor“.
Riječ „holodomor“ doslovno prevedena s ukrajinskog znači „gladomor“ iliti „smrt glađu“. Prolog tragedije poznate kao „holodomor“ bila je odluka Josipa Staljina da kolektivizira poljoprivredu. On se nadao da će to ne samo prehraniti industrijske radnike u gradovima, nego će dobiti znatnu količinu žita u svrhu prodaje u inozemstvu, a novac će iskoristiti za financiranje svojih industrijalizacijskih planova. Budući da su se seljaci, poznati po svojoj neovisnosti, odbili pridružiti kolektivnim farmama, Staljin ih je odlučio „likvidirati kao klasu“.
Proces „likvidacije“ dosegao je vrhunac u zimi 1929. na 1930. kada su stotine tisuća seljaka izvlašteni, odvučeni iz svojih domova, stavljeni u teretne vlakove, otpremljeni na daleki sjever te odbačeni, često bez hrane i zaklona. Do početka 1930-ih sovjetski totalitarni režim je uhitio više od milijun ukrajinskih seljaka i deportirao ih više od 850.000 na sjever, gdje su mnogi nestali. Glad nije bila rezultat prirodne katastrofe. Bila je umjetno stvorena, pošto je svo žito, do posljednjeg zrna, odvezeno iz sela.
Doista, Staljinov totalitarni režim provodio je nemilosrdnu politiku konfiskacije žita, bez obzira na posljedice. U konačnici, opskrba žitom je postala političko sredstvo za pokoravanje ukrajinskog naroda. A posljedice se broje u milijunima ljudi koji su izgladnjeli do smrti, dok je sovjetska vlada izvozila žito (18,1 milijuna tona izvezeno u 1932., 10 milijuna tona u 1933.) s ciljem da ostvari svoje političke i industrijske ciljeve. Sedam milijuna Ukrajinaca koji su izgladnjeli do smrti nisu bili važni Staljinu i njegovim pristalicama.
Politika sveopće kolektivizacije koju je 1929. uveo Staljin, ne bi li tako potpomogao financiranje industrijalizacije zemlje, imala je katastrofalan učinak za poljoprivredu. Unatoč tome, 1932. Staljin je obaveznu kvotu ukrajinskog udjela u prinosu žita podigao za 44%, što je značilo da ga neće biti dovoljno da bi se prehranili seljaci, jer po tadašnjem zakonu, žito iz kolhoza se nije smjelo dijeliti među seljacima sve dok se nije napunila državna kvota koju je naložila vlada. Staljinova odluka i metode koje je koristio kako bi je izvršio, osudila je milijune seljaka na smrt glađu. Rukovodstvo Partije, uz pomoć regularnih snaga i postrojbi tajne policije, vodilo je nemilosrdan iscrpljujući rat protiv seljaka koji su odbijali predati žito. Čak je i bezvrijedno zrno žita na silu bilo konfiscirano u seoskim domaćinstvima.
Bilo koji muškarac, žena ili dijete kojeg su uhvatili kako uzima makar šaku žita s kolektivne farme, mogao je, a najčešće je i bio, na mjestu strijeljan ili preseljen nekamo na daleki istok. One, koji nisu izgledali dovoljno izgladnjelo, sumnjičili su da skrivaju zalihe. Seljake su zadržavali i spriječavali ih da se domognu grada putem posebnih „unutarnjih putovnica“, koje su im zabranjivale da napuste svoje selo, a kamoli da krenu u grad.
Staljinova politika kolektivizacije dočekana je snažnim otporom od strane ukrajinskih seljaka. Da bi slomili otpor, sovjetski režim neselektivno primjenjuje oznaku kulak (koja označava bogatog seljaka) svakome koji se suprotstavio kolektivizaciji. Pod tom krinkom, bezbrojne seljačke obitelji su istjerane iz svojih domova, lišene svoje imovine, te često protjerane u udaljene radne logore. Seljaci koji su bili prisiljeni na kolektivizaciju farmi bili su podvrgnuti jednom od najvećih zločina koji je poznat civilizaciji; namjernoj, ljudski izazvanoj gladi, sa ciljem uništenja svakog otpora i slamanja volje ukrajinskog naroda kroz holodomor.
Namećući sve veće kvote žita na kolektivnim farmama (kvote koje nije bilo moguće zadovoljiti) vlada je osigurala da ništa od žita ne ostane za prehraniti seljake. Doista, dok je sovjetska vlada izvozila gotovo 30 milijuna tona žita u periodu 1932. i 1933. godine, istovremeno 7 milijuna Ukrajinaca je izgladnjelo do smrti. Staljinova vladavina terora nije bila ograničena na seljačka gospodarstva. Pisci, znanstvenici, umjetnici i svećenici su masovno hapšeni i pogubljeni ili prognani; kao rezultat tih čistki ukrajinska inteligencija je praktički istrijebljena.
Začudo, dok su milijuni ljudi umirali u Ukrajini, svijet je to jedva primijetio. Unatoč naporima nekih novinara, aktivista za ljudska prava i ukrajinskog iseljeništva, samo nekoliko izvještaja o gladi je ikad stiglo do Zapada. Ono što je stiglo često je ismijavano od strane zagovornika komunističkog režima, te od strane sovjetske vlade koja je opetovano negirala postojanje gladi.
Pet godina nakon masovnog izgladnjivanja, Sovjetski Savez je 1937. godine izvršio prvi popis stanovništva sovjetske Ukrajine koji prikazuje izrazito smanjen broj stanovnika. Rezultati tog popisa nisu javno objavljeni, a dvije godine kasnije 1939. ponovno se obavlja popis stanovništva koji, unatoč ponavljanju, predočava da je u Ukrajini broj stanovnika izrazito smanjen. Prema ovim podacima, ukrajinska populacija tada je smanjena za oko 25 posto, što je do danas ostavilo posljedice na demografsku, etničku i kulturološku sliku naknadno rusificirane istočne Ukrajine.
Autor: Ivica Mandekić
