Kako bi spriječili izručenje sedmorice hrvatskih emigranata i aktivista tadašnjim jugoslavenskim vlastima, Tomislav Rebrina, Rudolf Prskalo i Nikola Lisac u Göteborgu su 15. rujna 1972. oteli putnički zrakoplov DC-9 sa 86 putnika i četiri člana posade.

Miro Barešić, Anđelko Brajković, Ante Stojanov Škarpun, Miljenko Hrkač, Blago Mikulić, Marinko Lemo i Stanislav Miličević nalazili su se u pritvoru u Švedskoj i čekali izručenje Jugoslaviji, gdje ih je vrlo vjerojatno čekala smrtna kazna.

Spomenuta sedmorka uhićeni je nakon zato što su uzeli za taoce osoblje jugoslavenskog veleposlanstva u Švedskoj, kako bi iznudili oslobođenje Miljenka Hrkača, prethodno osuđenog na smrt zbog navodnog podmetanja bombe u jednom beogradskom kinu.

Kako je pri toj akciji u jugoslavenskom veleposlanstvu poginuo jugoslavenski ambasador i obavještajac Vladimir Rolović, uhićenicima je prijetilo izručenje Jugoslaviji i sigurna smrtna kazna.

Razna hrvatska udruženja u više su navrata pokušavala pregovarati s ondašnjim švedskim premijerom Olofom Palmeom i kraljem Gustavom, te odgoditi izručenje uhićenih Jugoslaviji, no bezuspješno.

Stoga se trojac s početka priče odlučio na radikalan potez vidjevši da se diplomacijom neće postići željeni cilj. Uz potporu emigrantskog udruženja Hrvatskog narodnog otpora, organizirali su krajnje riskantnu akciju otmice civilnog zrakoplova.

Izabrali su lokalni let koji je letio u pravcu Göteborg – Stockholm, znajući da će kontrola biti minimalna. Uz prijetnju pištoljima i blefiranjem kako će eksplozivom, a kojeg nisu imali, raznijeti zrakoplov, otmičari su postigli sve što su naumili.

Švedski premijer Olof Palme nakon dva dana talačke krize odobrio je puštanje sedam Hrvata, od kojih je jedan odustao jer je bio pri kraju izdržavanja kazne. Uz nadopunu goriva, otmičari su, uz izjavu da nikome neće nauditi, zadržali posadu zrakoplova.

No umjesto najavljenog slijetanja u Pariz, zapovjedili su pilotima da zrakoplov prizemlje u Španjolsku. Naime, znali su da bi zbog dobrih veza Francuske i Jugoslavije bili odmah izručeni, dočim su zbog neslaganja Beograda s politikom španjolskog predsjednika i diktatora Francisca Franca mogli računati na povoljniji rasplet nakon uhićenja.

To se i dogodilo jer španjolsko pravosuđe kao olakotnu okolnost uzelo je činjenicu da je politički motivirana otmica provedena bez žrtava, a otmičari su se držali riječi.

Šestorica su oslobođena, a Rebrinu, Prskala i Lisca sud je kaznio s po 12 godina zatvora. Naknadno je Franco zatražio pomilovanje, pa su i ta trojica pušteni na slobodu. Šestorica zatvorenika otišla su dalje u Paragvaj, a u Španjolskoj su ostali Tomislav Rebrina, Prskalo i Lisac.[

Ova akcija raritet je moderne povijesti političkog terorizma stoga što je jedna od vrlo rijetkih otmica zrakoplova koja je uspjela, i to bez žrtava, no istovremeno je izazvala bijes i protureakciju jugoslavenskih tajnih službi koje su pokrenule seriju likvidacija hrvatske emigracije.

Autor: Radogost Horvat