Hrvatska kulturna baština narodne predaje iznimno je bogata ali nažalost podcijenjena i porpilično zaboravljena i nedokumentirana. Dok naši klinci znaju za razno razna bića iz popularnog folklora pristiglog sa zapada, od kojih mnoga čak niti nemaju uporište u narodnim predajama već su produkt holivudske mašte, malo tko zna išta o bogatom folkloru našeg naroda utemeljenom na stoljećima narodne predaje koje bi se posramili i puno veći narodi. Ovim putem donosimo vam samo neke, one poznatije predstavnike hrvatskog nadnaravnog folklora.

Malik

Lik Malika najviše je prisutan u Hrvatskom primorju i Istri, gdje ga se smatra duhom šume, zaštitnikom prirode. Radi se o patuljku sa crvenom kapicom ambivalentne naravi koji povremeno pomaže ljudima, a ponekad im odmaže i čini razne nepodopštine.

U nekim pak dalmatinskim krajevima Malika se povezuje s vatrom, plamenom iz ognjišta, odakle mu se pripisuje da je zaštitnik ognjišta odnosno doma. Bez obzira na varijacije Malik se uvijek opisuje kao biće koje je vragolasto ali ne i zlo, štoviše može biti i dobročinitelj. Njegova crvena kapica navodno donosi blago onome tko ju uspije uhvatiti.

Malik je opisom dijete ili patuljak, a definira se i kao izgubljena duša nekrštenog, pobačenog ili umorenog djeteta. On ne nanosi zlo ali zna biti ljutit i pakostan, pa straši putnike, baca kamenje na ljude, ribarima zaplete mreže, ali ne nanosi veće zlo.

Vampir

U pučkom vjerovanju, vampir je mrtvac koji ustaje noću iz groba i siše ljudima krv, a posjeduje čarobne i nadnaravne moći. Vampirom postaje zao čovjek ili onaj kome je vampir sisao krv. Sam izraz vampir potječe s Balkana i Istočne Europe, gdje su mitovi o vampirima bili česti i odakle su se u 18. stoljeću proširili na Zapadnu Europu.

Prvi pisani zapisi o vampirima pojavili su se upravo na području današnje Hrvatske. Prema predajama, Jure Grando bio je prvi europski vampir. Legenda o njemu potječe iz malog mjesta Kringe u Istri. Čitav slučaj zabilježio je slovenski putopisac i povjesničar Janez Vajkard Valvasor u svom djelu „Slava vojvodine Kranjske“ (Die Ehre deß Herzogthums Crain), koja se prema pričama mještana Kringe zbila 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja, terora i straha.

Od hrvatskih legendi o vampirima poznata je i ona o Pankogulu sa otoke Silbe. Vampir Pankogulo bio je poljska lutalica Pan Kogulo koji je krajem 19. stoljeća zalutao na Silbu iz austrijske Galicije i tamo se nastanio. Domaćini su se sažalili nad njim, dali mu krov nad glavom i posao zvonara u seoskoj crkvi.

Pankogulo je, međutim, poludio i 1895. ubio suprugu, djecu i unučad, a potom i sebe. Počinjeni grijesi nisu mu dali mira ni u grobu pa se povampirio. Nekoliko dana nakon njegova pokopa u neoznačenom grobu, na otoku je započeo neobjašnjivi pomor stoke. Svoj kraj Pankogulo je dočekao u crkvi gdje su ga mještani zatukli motikama i kolcima.

Kudlak

Kudlak je hrvatska inačica onog što u popularnoj kulturi znamo kao vukodlak. Međutim, tijekom srednjeg vijeka animalističke osobine vukodlaka izgubile su se i ostale su samo glavne osobine, glad za krvlju i nanošenje zla, te se vukodlak stopio s nadnaravnim bićem vampirom pa se vukodlak od srednjeg vijeka ne spominje kao osoba pretvorena u vuka, nego kao netko tko je umro pa oživio da čini zlo.

Kudlak predstavlja iznimno zlu, pretežno mušku osobu koja se nakon smrti diže iz groba u obliku kožne mješine bez kostiju, pune krvi te napada ljude i životinje.

Kao i štrige, rađaju se u crvenoj ili crnoj posteljici za koju se vjeruje da krije nadnaravne moći. Po rođenju takvog djeteta javno bi se obznanilo da se rodilo dijete s takvim osobinama. Katkad se košuljica zakopavala ili se nosila svećeniku kako bi blagoslovom raskinuo zle moći koje bi rođeno dijete moglo naslijediti od te posteljice.

Sam način rođenja u crvenoj ili crnoj košuljici ipak nije nužno značio da se rodio vukodlak, nego osoba koja će za života biti zla. Takva osoba za života se obično nazivala štrigom ili štrigunom, a tek nakon smrti je postojala mogućnost da ta osoba postane vukodlakom odnosno kudlakom, jer kudlak se zapravo ne rađa, on postaje od umrle osobe.

Kudlak se najčešće spominje kao biće koje plaši ljude i nanosi im veliku štetu. Hoda u mraku, po šumama, napada čovjeka na križanjima puteva, u noćima uoči velikih blagdana i čini zlo. Najčešće napada svoju rodbinu koja mu se za života zamjerila ili ima s njom neke neriješene račune.

Kudlak se u hrvatskom folkloru poistovjetio s vampirom, a najčešće se spominje kao osoba koja se nakon smrti ukazuje bližnjima ili onima sa kojima ima neriješene račune.

Ponekad bi se kudlak vratio svojoj udovici ili kakvoj drugoj djevojci ne bi li ju zaveo, silovao ili oteo te nerijetko iz takvih susreta nastaju deformirana izvanbračna djeca.

Štriga

Štrige su zapravo vještice, a o njima postoje priče i legende diljem Hrvatske. Rađaju se u crvenoj ili crnoj posteljici i ponekad s malim repom. Tek rođene štrige još ne mogu nikome nauditi stoga je potrebno što prije obznaniti njihovo rođenje jer se vjeruje da na taj način štrige gube svoje moći i nikada ne postanu zle.

Kad odrastu, štrige ili njihovi muški pandani štriguni, se ne razlikuju od drugih ljudi, već se spominje da su to obične žene ili muškarci s nekim posebnim, urođenim ili naučenim opakim moćima.

Smatralo se da su štrige do 24. godine starosti bezopasne, a od tada nadalje postaju punopravni članovi svoje vještičje zajednice i počinju činiti zlo. Njihovo pravo opako djelovanje počinje noću kad se okupljaju s drugim štrigama na posebno označenim mjestima, gdje vijećaju o tome kome će nauditi, a često se i same posvađaju i potuku.

Nakon što napuste svoje sastanke štrige štete ljudima na razne načine. Najraširenije je vjerovanje da bacaju uroke na ljude i životinje te ih tako čine bolesnima. Vjeruje se da bacaju uroke na malu djecu koja se razbole i umru, posvade momka i djevojku, učine ljude neplodnima, a mogu i nečiju iznenadnu smrt.

Krsnik

Za razliku od svih do sada navedenih, krsnik je isključivo pozitivno biće i zaštitnik ljudi od spomenutih zlih bića, poput štriga ili kudlaka. Dok se štrige rađaju u crvenoj ili crnoj posteljici, krsnici se rađaju u bijeloj posteljici. Njihova posteljica bi se nakon rođenja obično spremila kako bi je ta osoba mogla imati tijekom cijelog života da mu daje snagu i moć.

Do svoje 7., 17. ili 27. godine krsnici žive kao obični ljudi i ne razlikuju se od ostalih mještana. Međutim, nakon određenog broja godina takve osobe počnu pozivati stariji krsnici i nad njima provode određene inicijacije nakon kojih mladi krsnik dobiva svoju konačnu snagu i moći. Nakon tog trenutka krsnik postaje istinski borac protiv štriga i zla te se zaklinje pomagati ljudima.

Narod je vjerovao da krsnici mogu izliječiti ljude i domaće životinje kojima su naudile štrige i drugi demoni. Pričalo se da i krsnici, poput štriga, imaju moć izaći iz svojeg tijela dok spavaju te u nekom drugom obliku se idu boriti sa štrigama i kudlacima. Tada se krsnik najčešće pretvara u životinju bijele boje dok se štrige pretvaraju u životinje crne boje.

Kod krsnika, kao i kod štriga, veliku ulogu igraju babice pri porodu koje su zadužene da prepoznaju je li rođeno dijete buduća štriga ili krsnik. Nakon što babica na temelju boje posteljice prepozna krsnika ili štrigu, dužnost joj nalaže da javno objavi njegovo ili njezino rođenje.

Naravno da spomenuta bića čine samo dio hrvatskog folklora i mitologijske baštine, osim što tu još imamo prgršt drugih bića poput mora, bjesova i vila, tako i ova bića o kojima smo pisali imaju razna druga imena i nazive ovisno o krajevima Hrvatske u kojima se spominju. Tako se primjerice Malik u Dalmaciji još naziva macićem, malićem, a u Dubrovniku tintilinićem. U eri sveopćeg zaborava narodne baštine, a istovremeno prihvaćanja i oduševljavanja tuđim, ponekad izmišljenim folklorom, vrijedi prisjetiti se bogatstva narodne predaje našeg naroda i vjerovanja koja su utkana u stoljeća obitavanja na ovim prostorima.