U srijedu je put Afganistana otišao 11. kontingent od 110 hrvatskih vojnika, među kojima i sedam žena, koji su očigledno spremni riskirati vlastite živote za interese svjetskih moćnika.

Tipičnu ilustraciju modernog apsurda oslikali su uvijek prisutni politički lideri, a krajnji paradoks cijele situacije prezentirala je minuta šutnje za Josipa Briškog, hrvatskog vojnika koji je na oltaru tuđih interesa dao život u srpnju ove godine.

Domaća politička „krema“ zahvalila se vojnicima i njihovim obiteljima na podršci za pripreme za misiju te za njihovo razumijevanje „poziva“ njihovih voljenih.

Hrvatski vojnici tako su se po tko zna koji put pokazali tek kao privatni plaćenici globalističke elite po uzoru na brojne druge. Dakako, priče o nekakvoj „časti“, „ponosu“ ili čak „domoljubju“ samo su krema na torti tipičnog mazanja očiju javnosti.

Usprkos ovakvim činjenicama, o onima koji su očito spremni riskirati vlastiti život u nekakvoj pustinji, tisućama kilometara daleko od doma i voljenih samo da bi provodili ideje globalističkih moćnika pod iluzijom „očuvanja mira“, mi bi trebali govoriti s iluzornim ponosom, patetičnim sentimentom i lažnom slavom, čak i kada je sve to zapravo ukaljano krvlju žrtava globalističkih manijaka.

Autor: Aleksandar Rigačev


Napomena:

Stavovi i komentari izneseni u ovom članku isključivo su osobno mišljenje autora te ne predstavljaju nužno mišljenje uredništva i djelatnika Tribuna.