Hrvatska, višedesetljetna zemlja paradoksa, lopovluka, defetizma, apatije, letargije i ostalih psihopatoloških poremećaja, još jednom je dokazala kako stvarnost biva nedokučiva i neobjašnjiva.

Prema službenim podacima Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU, koje je objavio Poslovni dnevnik, hrvatski su porezni obveznici od učlanjenja u EU uplatili dotičnoj anti-europskoj tvorevini 19.7 milijardi kuna. Ipak, istovremeno smo navodno primili 34.1 milijardu kuna, što bi reklo da smo u plusu oko 14.4 milijardi kuna.

Razlog takvom priljevu novca uglavnom su nepovratni poticaji iz fondova EU za raznorazne projekte.

Primjerice, trenutno je Hrvatskoj na raspolaganju oko 10.7 milijardi kuna, od čega je ugovoreno 66 posto transfera sredstava. Istovremeno je raspisano 85 posto natječaja, a korisnicima je isplaćeno 21 posto sredstava.

Ovaj novac usmjeren je navodno na cjelokupni gospodarski i socijalni sustav te niz infrastrukturnih projekata. Dakako, nitko se na to neće i ne može žaliti, izuzev možda onih koji od dotičnih novčića nisu ništa vidjeli i vjerojatno neće.

Istovremeno, prema podacima Fine, krajem ožujka ove godine broj blokiranih građana bio je za „impozantnih“ 0.75 posto manji nego krajem veljače. Brojčano gledano, to znači da je blokirano 261.025 građana.

Naime, građani su krajem ožujka dogurali do ukupnog duga u iznosu od 23.7 milijardi kuna. Iznimno je velika utjeha da je to 208.1 milijun kuna manje nego krajem veljače.

Najveći dio duga od 6.48 milijardi kuna, bez kamata, je onaj prema bankama, štedionicama te drugim financijskim konglomeratima ili kompanijama. Ono što izrazito bode u oči jest činjenica da je najveći broj građana (101.272) dužan tvrtkama koje pružaju usluge informacija i komunikacija, odnosno – teleoperaterima.

U cijelom tom dužničkom džumbusu našlo se i 18.843 poduzetnika. Njihov ukupni dug iznosio je krajem ožujka 8.47 milijardi kuna.

Logično je da smo svi različiti, pa dok neki smišljaju različite načine kako legalno doći do bilo kakvog novca, drugi uglavnom sjede i plaču, čekajući bolje sutrana društvenim mrežama. Treći su već odavno otišli ili se spremaju na to.

Ironija je ipak da oko 30 posto ove iste zemlje, godišnje „popuši“ još oko 11 milijardi kuna na utrku za tumorima… Da ne spominjemo onu drugu legalnu ovisnost. No, razloga za cmoljenje i žaljenje će uvijek biti.

Nije sve u novcu, samo je s njim lakše biti siromašan, rekao bi Del Boy iz Mućki. Na kraju krajeva, to su samo brojke, a lažnih utjeha nam nikad neće nedostajati, ali ih nema smisla spominjati. Mogle bi izazvati uobičajeni niz negativnih reakcija i dodatan stres potresenog puka.