Istraživanje pokazalo: Ne postoji „homoseksualni gen“

© Sergey Nivens/Shutterstock

Do sada najveće provedeno istraživanje o genetskim osnovama ljudske seksualnosti ukazalo je na postojanje pet točaka na ljudskom genomu koje se mogu povezati sa homoseksualnošću, ali niti jedan od markera nije dovoljno pouzdan da predvidi nečiju seksualnost.

Rezultati istraživanja koji su objavljeni 29. kolovoza ove godine i temelje se na istraživanju genoma gotovo pola milijuna ljudi, potvrđuju sumnje većine znanstvenika: iako seksualne preferencije imaju genetsku komponentu, niti jedan gen nema dovoljno velik utjecaj na seksualno ponašanje.

Ne postoji homoseksualni gen“, kaže vodeći autor istraživanja dr. Andrea Ganna, genetičar s instituta MIT i Harvarda.

Ganna i njegovi kolege analizom su procjenili da se do 25 posto seksualnog ponašanja može objasniti genetikom, dok je ostatak uvjetovan utjecajima izvana i kulturološkim faktorima.

Dio znanstvenika dugo je vremena smatrao da nečiji geni djelomično utječu na seksualnu orijentaciju. Istraživanje iz devedesetih godina prošlog stoljeća pokazalo je da jednojajčani blizanci češće dijele istu seksualnu orijentaciju od dvojajčanih blizanaca ili običnih braće i sestara. No to i druga slična istraživanja provedena su na malom broju ispitanika i sva su bila fokusirana na muškarce.

Ganna i njegovi kolege u istraživanju su koristili metodu izučavanja genomskih asocijacija (GWAS metoda), odnosno ispitivanje mnoštva zajedničkih genetičkih varijanti različitih osoba da bi se utvrdilo da li je neka od varijanti vezana za datu osobinu, kojom su promatrali genome stotina tisuća ljudi i tražili jednoslovne DNK promjene, takozvani jednonukleotidni polimorfizam ili SNP. Ako većina ljudi sličnih osobina (u ovom slučaju homoseksualci) imaju isti SNP, velika je vjerojatnost da je taj SNP na neki način vezan uz tu njihovu zajedničku osobinu.

Znanstvenici su podijelili ispitanike u dvije skupine, one koji su kazali da su imali spolni odnos s osobom istog spola, te one koji nisu. Istraživači su potom proveli dvije odvojene analize. U jednoj su usporedili više od milijun SNP-a i gledali imaju li osobe koje imaju više podudarnih SNP-a i zajedničku seksualnu orijentaciju. Otkrili su da bi genetika u tom pogledu mogla objasniti između 8 i 25 posto varijacija u seksualnom ponašanju.

Za drugu su analizu Ganna i kolege htjeli odrediti koji pojedinačni SNP-i su povezani s homoseksualnom orijentacijom, te su uočili da se među navedenom populacijom uglavnom ponavlja pet takvih markera. Usprkos tome, tih pet SNP-a zajedno nije moglo objasniti niti 1 posto varijacija u seksualnom ponašanju.

Ganna kaže da svi ovi markeri ne mogu pouzdano predvidjeti nečiju seksualnu orijentaciju, jer niti jedan pojedinačan gen nema dovoljno velik utjecaj na seksualno ponašanje.

Ganna dodaje da rezultati istraživanja prikazuju kompleksnost ljudske seksualnosti. Oni također predstavljaju izazov autorima istraživanja, koji su svjesni da ovakvi rezultati ne idu u prilog rodnoj ideologiji i LGBT demagozima.